Nakon ubistva sina Asima stigao je u Tuzlu, a do svoje smrti, u Bijeljinu nije želio otići. Nije, pričao mi je, da ne bi sreo „nesoje“ koji su mu ubili dijete, koji su ubice doveli pred vrata njegove kuće kroz koja je posljednji put izašao njegov sin i koji su se poslije po Bijeljini hvalili kako su „ubili Asima Fidahića“.
Ubice nisu kažnjene
A ubiti Fidahića za one koji u genima nose zločin, mržnju spram Bošnjaka, bilo je „junaštvo“.
Znao je Amir ko mu je ubio sina. To što je znao, kao čovjek od reda,
poštovanja, vjere u državu, kazao je istražnim organima. O ubicama su mu dosta
kazale i pojedine bijeljinske komšije Srbi, koji su mahsus dolazili u Tuzlu da
mu kažu ko je pljačkao, ubijao, kako mu je i gdje Asim ubijen.
U jednom razgovoru, Amir se prisjetio događaja iz Drugog svjetskog rata,
kada je na samom kraju, isto tako „pokupljen“ iz kuće a onda ubijen njegov otac
Asim čije je ime nosio i njegov sin.
Sudbina je da su mu oca 1945. godine ubili partizani, a sina Asima
1992.godine četnici. Pitao se često „ima
li razlike između ubica“ bez obzira kojoj ideologiji da pripadaju.
Otac je, obukao lijepo novo
odjelo, svezao kravatu, stavio fes i veli majci: «Odoh ja u čaršiju, sigurno su
došli Roćko (Rodoljub Čolaković op.a), Nedim-beg i Osmanaga Gruhonjić, pa da se
s njima pozdravim». K'o da ga sad gledam, mati ga isprati na vrata, a on veli
«znaš šta sam za Roćka uradio, rekao mi je da dok živi nikad mi se neće moći
odužiti». Izađe iz kuće u koju se više nikad nije vratio – prisjetio se Amir.
Bio je to april 1945. godine, kada su mnoge poznate Bijeljince, kod
bijeljinskog garnizona, u narodu poznatijeg kao Lager, strijeljali partizani.
Lokalni partizanski komandant Milenko Stojaković, napravio je tada spisak
uglednih Bijeljinaca za koje je smatrao da nisu simpatizeri tog režima i koje
treba likvidirati te spisak proslijedio egzekutorima. Upravo, dok se u
Bijeljini slavilo oslobođenje od fašizma, ljude sa Stojakovićevog spiska su pokupili
i odveli u zatvor, a dan ili dva kasnije ih i strijeljali.
Amirovom ocu nije pomoglo ni to što je početkom Drugog svjetskog rata, zahvaljujući, upravo njegovom ocu i čuvenom Murat-begu Pašiću, iz zatvora spašena supruga partizana Rodoljuba Čolakovića - Roćka.
- Kaže moja mati ocu da je Roćko po svojoj sestri poručio njemu i Murat-begu Pašiću da učine sve da mu izvuku ženu iz zatvora. Nije prošlo mnogo, Murat-beg pita tadašnju vlast u Bijeljini na čijem je čelu bio izvjesni Tolj „zašto ne pustite Roćkovu ženu iz zatvora, šta će vam žene u zatvoru“, a ovaj mu kaže „zašto da je pustim kad će odmah pobjeći“. Na pitanje ko će, ako je puste, garantirati da ona neće pobjeći, moj otac ustane i kaže „ja ću garantirati“. Pustili su je, ali su isti dan popodne došli skojevci i odveli je kod Roćka...
"Najavite Asim-begovicu"
