Ukrajina: Već viđeni ratni zločini, samo je pitanje hoće li se suditi zločincima

Piše: Almasa Hadžić

Gledam scene rata iz Ukrajine. Koji god TV kanal da okrenem slika je ista – razaranja, ubijeni ljudi razbacani po ulicama, srušene zgrade, cijela naselja, zbjegovi, kolone izbjeglica čiji je višegodišnji trud stao u jednu ili dvije putne torbe i ruksake na krhkim leđima njihove djece, s kojima bježe ispred ruskih granata.

Gledam, slušam, upoređujem izvještaje raznih medija, analize poznavalaca stanja u Ukrajini, relevantnih analitičara, i onih koji to nisu.

I sve mi, nekako, dođe na isto: agresija na Ukrajinu je već viđeni ratni zločin kojem smo svjedočili prije skoro trideset godina ovdje u Bosni i Hercegovini.

Pitanje je samo hoće li se ovim zločincima ikad suditi.

Najpouzdanije mi nekako opet dođu informacije dvojice mojih prijatelja, Tuzlaka, koji žive u Ukrajini, a koji mi svako malo pošalju po neku informaciju, fotografiju, video snimak, od kojih mnogi dosad nisu viđeni u našim medijima.

Na jednom od snimaka gledam stravičan prizor: iz zapaljenog ruskog vojnog vozila ispadaju, isto tako, zapaljeni vojnici čija tijela dogorjevaju na ulici.

Šta god ko da mislio, ja saosjećam sa njihovim majkama, i to mnogo više nego li Vladimir Putin koji ih je poslao u smrt.

Jedna informacija koju sam sinoć čula iz usta Volodimira Zelinskog dodatno mi je probola srce.

O tome se u našoj javnosti još uvijek malo, ili skoro nikako ne govori.

Ruski vojnici, u selima kroz koja prolaze, ulaze u kuće mještana, pljačkaju, siluju žene. Zelinski je to kazao da cijeli svijet čuje.

Pitam prijatelje jesu li čuli za silovanja. Šute.

Sjetih se dijelova knjige „Žena iz Berlina“ u kojoj novinarka Marta Hillers piše o ulasku vojnika Crvene armije u Berlin na kraju Drugog svjetskog rata i masovnog silovanja njemačkih žena, djevojaka, djevojčica.

Nikad do kraja provjereni podaci, ali govori se da ih je tih dana i mjeseci, silovano nekoliko stotina hiljada.

Ali, Ukrajina nije „Berlin 1940. – 1945.“

Nisu tamo, dan ranije, stanovali Hitlerovi jungeri ili mučitelji iz Aušvica i Treblinke, naprimjer, već vrijedne i mirne domaćice i njihove kćeri i sinovi, učenici, studenti, budući naučnici, novinari, ljekari

Zašto?

U glavi mi ponovo sijeva ispovjesti petnaestogodišnje djevojčice iz okoline Zvornika, koju su u augustu 1992. godine, skupa sa njenom majkom, zatvorili u jednu kuću u selu gdje su ih danima silovale njihove srpske komšije, među kojima i dva ruska dobrovoljca.

„Jednog dana dovedoše dvojicu mladića. Komšija Drago, nekad radio s mojim ocem, govori „hajde baćuške, pokažite se“.

Ja mislila da je obojici ime Baćuška. Ne pitajte šta su mi radili. Oba su bili Rusi. Pa šta će Rusi u mom selu, ko ih je poslao da me muče. Tri dana su zaredom dolazili.

Moja duša, moje tijelo je ubijeno. Da mi je samo da negdje pobjegnem, da me nema, da ne gledam ni majku, ni oca“, jedva je progovarala, s pogledom uperenim u šarenilo ponjave ispod njenih nogu.

Oca nakon što je izašla iz kandži silovatenja nije mogla ni vidjeti jer je i on, nakon zarobljavanja, sa grupom rođaka i komšija, odveden iz njihovog sela, a potom strijeljan na jednom od zvorničkih stratišta.

Već sutradan nakon našeg razgovora u kući u kojoj smo razgovarale, ove djevojčice nije bilo. Rekli su mi da je s majkom, rano, ujutro, otišla prema Tuzli.

Uzalud sam je mjesecima poslije pokušavala pronaći. Nakon godinu i nekoliko mjeseci, slučajno sam saznala da je svo to vrijeme, s majkom živjela negdje u okolini Kalesije, sakrivena od svijeta, od svakog koga je ranije poznavala, pa čak i od najbližih rođaka. Nisam se usudila da im pokucam na vrata.

Majku sam joj prije nekoliko godina srela u Tuzli. Kaže da je sa kćerkom od 1994. godine u Njemačkoj. Kćerka joj se, kazala mi je, zaklela, da nikade više u Bosnu neće doći. I ne dolazi.

Jedan od mojih tuzlanskih prijatelja iz Ukrajine, još prije dva dana mi je ispričao da u njegovom gradu živi više od 200.000 Jevreja od kojih su neki njegovi dobri prijatelji. U velikom su strahu, veli mi.

Danas mi reče da već treći dan prevozi porodice nekih od njih prema mađarskoj granici.

„Ljudi se plaše. Ima među njima onih čiji su roditelji početkom Drugog svjetskog rata, upravo od Rusa, pretrpjeli teške zločine“.

Kaže mi da među ruskim vojnicima postoje dvije vrste ljudi.

„Na jednoj strani su, skoro, pa djeca, koja drhte od straha kad im se suprostave ukrajinske žene koje ih sprečavaju da uđu u njihove gradove, a na drugoj, opet, klasični zločinci, silovatelji i pljačkaši kakvi su, tokom agresije na BiH harali po Foči, Višegradu, Zvorniku, Bratuncu, Bijeljinii“, govori mi u kratkom telefonskom razgovoru i sam razmišljajući da se uskoro, sa porodicom zaputi prema BiH.

Nije vjerovao da će ponovo proživljavati isto što je preživljavao devedesetih dok je branio BiH, niti da će ponovo gledati zločine nad nevinim ljudima, razaranja, paljenja, slušati plač majki...

Kažem mu da nisam ni ja vjerovala da će mi sudbina Ukrajine uzburkati bolna sjećanja na događaje od prije tridesetak godina, za koje sam mislila da sam ih odživjela i da više neće biti razloga da ih vraćam u svoju penzionersku svakodnevnicu.

Pred očima mi i danas uplakana lica ukrajinskih žena i djece dok prelaze poljsku granicu, na kojima se, jednako vidi strah i tuga, ali i sreća što su uspjele pobjeći ruskim projektilima.

Istovremeno, razmišljam o onim ukrajinskim djevojčicama nad kojima su se, možda, samo noć ranije, iživljavale ruske vojničke zvjeri, i s njima pristigli im prijatelji iz entiteta Rs u Bosni i Hercegovini, mahom, lokalni kriminalaci i siledžije iz Podrinja koji već mjesecima, pod krinkom „zaposlenja“ odlaze u Rusiju.

Ko zna, možda je s njima „na radu“ i sin „komšije Drage“ iz okoline Zvornika koji je 1992. godine danima silovao, čas ženu, čas kćerku svog radnog kolege.