Piše: Almasa Hadžić
Srbija plače!
Tako bi se u dvije riječi moglo sažeti stanje u Srbiji nakon jučerašnje tragedije u osnovnoj školi "Vladislav Ribnikar" u Beogradu, gdje je trinaestogodišnji učenik, pucnjima iz pištolja lišio života 8 svojih školskih drugova i jednog čuvara škole, te nanio teške tjelesne povrede većem broju učenika.
Logično je da će Srbija plakati, da će svaka iole normalna osoba osjećati tugu zbog ubistva nevine djece, bez obzira da li bili iz Srbije ili ne, ali je pitanje da li će Srbija, plačući za svojom djecom, shvatiti šta joj se dogodilo.
I zašto joj se dogodilo.
Da li je Srbija svjesna da su oni, koji su nekad dolazili po "tuđu" odnosno našu djecu, sada došli i po njihovu, najrođeniju djecu.
Teško.
Dječak koji je u sumanutoj potrebi ubijanja ispucao blizu 60 metaka u svoje školske drugove, vjerovatno jeste psihički poremećena osoba.
Možda je poremećaj posljedica, kako se to moderno kaže "vršnjačkog nasilja" koje je trpio, pa je, možda, u svojoj povučenosti, ili psihičkom košmaru koji je živio, mir nalazio uživajući u podvizima modernih srpskih "junaka" onih što su klali i ubijali "šiptarsku decu", "tursku decu", ili u herojstvu kojim ih godinama, putem, predsjedniku im omiljenih TV kanala, podučavaju razni Kristijani i njemu slični idoli srbijanske javnosti.
Kakvi su osuđeni ratni zločinci, negatori genocida i svih drugih zločina počinjenih u ime Srbije, propagatori mržnje i negatori vrijednosti naroda koji ne pripadaju njihovom soju i naciji...
Možda.
Možda sve ovo ne mora biti tačno, ali je tačno da je jučerašnje suočavanje Srbije sa zločinom nad vlastitom djecom samo jedan od pokazatelja stanja njenog društva, čija djeca u sred Beograda, oko vrata nose lančiće sa privjescima na kojima se, umjesto nekadašnjih "srca" ili "djeteline sa četiri lista" keze lica danas najpoznatijih srpskih ubica i kriminalaca.
Isti ti idoli srpskoj djeci se smiješe sa beogradskih fasada, gradskih panoa, iz zatvora se direktno javljaju u programe najgledanijih TV kanala i čestitaju svojim sunarodnjacima državne i vjerske blagdane i porodične slave...
I zašto se onda čudimo da djeca, posebno ona nesputavana u svojim porodicama, svoja ponašanja nerjetko prilagođavaju istim tim "idolima" koji sjeku, ubijaju, udaraju, muče svakog ko ih i mrko okom pogleda.
Pa makar to bili i drugovi iz razreda.
