Piše: Almasa Hadžić
Junaci u čoporu. Kao i sve životinje - što ih je više, to su kuražniji, ljući, krvoločniji.
Kad ostanu na osami, posadi ih se na optuženičku klupu ili u rešetkama okovani prostor, postaju ono što u suštini jesu – ljudske nakaze, ali i hinje i kukavice.
Upravo danas, dok ideološki potomci, davno osuđenih zločinačkih nakaza marširaju "za krst časni" slaveći njihovu, a i svoju sramotu, sjetih se oktobra 2004. godine i dana kada u sudnicu Tribunala u Hagu uvedoše petočlanu ekipu zločinaca nadojenih krvlju nevinih srebreničkih žrtava.
Na čelu optuženičkog stroja Ljubiša Beara mozak svih progona, deportacija, pojedinačnih pogubljenja, strijeljanja, klanja, komadanja mrtvih tijela srebreničkih muškaraca i njihovog skrivanja u masovne grobnice, tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu.
Za njim, pognutih glava, potčinjeni mu Vujadin Popović, Drago Nikolić, Vinko Pandurević i Ljubomir Borovčanin.
U ratu silnici pred kojima su i rođena djeca stajala mirno, s dolaskom mira bjegunci skriveni po romanijskim i podrinjskim zabitima, po srbijanskim kasarnama, a u sudnici obično "ljudsko kerinje" suočeno sa pravdom, koje se lažima pokušava umiliti tamo gdje "milost" udjeljuju sudski parafi.
Ustvari tamo gdje nakazno zločinačko lice ostaje upamćeno po broju godina dobijene robije.
"Želim da poručim svojim ratnim drugovima koji su optuženi, a koji se kriju, da se dobrovoljno predaju, da bi se skinuo kamen oko vrata našoj zemlji a i svima drugima oko nas.
Da na sudu dokažemo da nismo činili ništa zašto smo ovdje", ustaje sa svoje stolice tada, još uvijek optuženi Ljubiša Beara, ratni načelnik sigurnosti Glavnog štaba vojske Rs.
Bilo je to njihovo prvo pojavljivanje pred sudijama Haškog tribunala, na kome je dželat Beara pokušavao odglumiti nevinost i ostaviti utisak "dobrog momka".










