Prvi rat u eri Trumpovog Odbora za mir je započeo – ničim izazvan pokušaj promjene režima u saradnji s Izraelom, bez pravnog uporišta i usred diplomatskih napora da se izbjegne sukob. Odluka je donesena bez značajnih konsultacija s američkim Kongresom ili širom javnošću.
U osam minuta dugom obraćanju, snimljenom nakon što su prve bombe već pale, Trump je jasno poručio da operacija neće biti ograničena na pritisak s ciljem postizanja ustupaka Teherana za pregovaračkim stolom. Upozorio je da će pripadnici Iranske revolucionarne garde biti ubijeni ukoliko se ne predaju, te da će oružane snage, raketni kapaciteti i mornarica Irana biti uništeni.
Prema njegovim riječima, time bi se otvorio prostor za opoziciju i etničke manjine u Iranu da ustanu protiv vlasti. „Vrijeme je da svi narodi Irana – Perzijanci, Kurdi, Azeri, Baluči i Ahvazi – zbace sa sebe teret tiranije i izgrade slobodan Iran okrenut miru“, poručio je Trump.
Koordinirajući poruke s vojnim djelovanjem, izraelski premijer Benjamin Netanyahu izjavio je da se njegova zemlja priključila ratu kako bi uklonila „egzistencijalnu prijetnju koju predstavlja teroristički režim u Iranu“.
Maksimalistički ciljevi zajedničkog napada dovode u pitanje da li su pregovori između SAD-a i Irana, vođeni prethodnih sedmica o mogućim ograničenjima obogaćivanja urana, ikada imali realne šanse za uspjeh. Posljednja runda razgovora održana je u sjeni, kako je Trump nazvao, „prelijepe armade“ američkih snaga raspoređenih na Bliskom istoku – najveće koncentracije američke vojske u regiji od invazije na Irak 2003. godine.
Trump je godinama kritikovao rat u Iraku i dvaput je vodio kampanju na platformi okončanja američkih vojnih angažmana u inostranstvu. Samo deset dana prije početka napada na Iran, ugostio je inauguralni sastanak svog Odbora za mir, tijela koje je, prema najavama, trebalo rješavati sukobe širom svijeta.
Na tom sastanku, kojem su prisustvovali lideri i visoki zvaničnici iz 27 država, većinom autokratskih režima, pohvaljen je Trumpov pristup Bliskom istoku. Međutim, mnogi tradicionalni američki saveznici iz Evrope ostali su skeptični i nisu prisustvovali.
Napad na Iran predstavlja kršenje Povelje Ujedinjenih nacija, u odsustvu neposredne i vjerodostojne prijetnje po SAD. U pokušaju opravdanja, Trump je govorio uopšteno, nazivajući iransko rukovodstvo „okrutnom grupom vrlo teških ljudi“ i podsjećajući na 47 godina neprijateljstva između SAD-a i Islamske Republike.
U međuvremenu, unutar SAD-a, Trump se suočava s padom popularnosti pred izbore na sredini mandata, kao i s nedavnom odlukom Vrhovnog suda koja je ograničila njegove ovlasti u vezi s carinama. Pojedini analitičari ocjenjuju da je poraz pred sudom povećao vjerovatnoću vojne akcije.
Kongres, koji prema Ustavu ima pravo odlučivanja o objavi rata, ostao je gotovo potpuno po strani. Osam kongresnih lidera iz obje stranke informisano je svega nekoliko sati prije obraćanja naciji, ali su pojedini demokratski senatori kasnije naveli da nisu dobili uvjerljivo objašnjenje zašto je rat bio neophodan u ovom trenutku.
Trump je poručio da ne planira kopnenu invaziju, već da očekuje da iranski narod, nakon slabljenja postojećih struktura vlasti, sam pokrene promjene. Ipak, upozorio je da su moguće američke žrtve, bez preciziranja njihovog obima.
Analitičari upozoravaju da je teško srušiti duboko ukorijenjene režime isključivo zračnim udarima. Iran raspolaže nizom vojnih kapaciteta, uključujući rakete kratkog dometa, krstareće projektile, pomorske snage i dronove, koje bi mogao upotrijebiti protiv američkih ciljeva u regionu, uključujući brodove u Hormuškom moreuzu i širem Zaljevu.
Postoji mogućnost da bi se u iranski odgovor uključile i savezničke grupe u regionu. U Vašingtonu su tokom brojnih simulacija ratnih scenarija procjenjivali da bi u slučaju eskalacije moglo doći do potapanja jednog ili dva američka ratna broda, što bi dodatno produbilo sukob.
U takvom razvoju događaja, američka administracija suočila bi se s novim, velikim ratom na Bliskom istoku, s neizvjesnim političkim i vojnim posljedicama.
