Čak ni za ovaj simbolički gest nije bilo hrabrosti.
Piše: Vahidin Preljević
Davno je postalo očito da ova vlast ne cijeni ni novinare ni slobodno novinarstvo te da je samo neki strukturni razlozi sprečavaju da medijski prostor uredi po uzoru na Vučićevu Srbiju. Taj vlažni san autokrata skrivenih ispod liberalnog, ljevičarskog ili narodnjačkog šinjela manifestirao se u onoj čuvenoj izjavi ministra vanjskih poslova da će se finansijski problemi javnog servisa riješiti onog trenutka kad ti mediji, među njima Federalna televizija i FENA, budu počeli sprovoditi politike Trojke.
Medijska kultura u Sarajevu je na višem nivou
Sjetimo se svađalačkih nastupa MVP-a na brojnim konferencijama za štampu, što ga je kao primjer političkog pritiska na medije i odvelo na stranice izvještaja o stanju medijskih sloboda State Departmenta. Sjetimo se i da je federalni premijer unaprijed najavio ko bi trebao biti novi direktor FTV-a, zatim raznoraznih zakulisnih pokušaja da se neposlušne medijske kuće dovedu pod kontrolu. Konačno, način na koji su se federalne vlasti u aferi Spengavanje okomile na one koji „odaju informacije“ govori o kakvom duhu je tu riječ.
No, uprkos svim ovim i sličnim političkim nasrtajima, koji su srećom ostali nedorečeni, medijska kultura u onom dijelu Bosne i Hercegovine koji politički gravitira Sarajevu i dalje je na znatno višem nivou nego što je to slučaj u monolitnom medijskom prostoru zapadne Hercegovine ili onom polariziranom Republike srpske. To nema veze sa političkim zaslugama ni ove ni prethodnih vlasti nego sa političkom inercijom i logikom sveukupnog društvenog razvoja posljednjih godina.
Iako je etnoseparatistička propaganda uspješno nametnula pojam „političkog Sarajeva“, ono kao takvo nikada nije postojalo, jer se u njemu u poslijeratnom periodu nikada nije koncentrirala i stabilizirala neprikosnovena politička moć, šta god da se tvrdilo u političkim mitovima i naracijama. Nikada u Sarajevu nije postojala totalitarna prohodnost kakvu je recimo imao Milorad Dodik u manjem bh. entitetu ili HDZ u dijelovima zemlje u kojima desetljećima obnaša vlast.
Ta pluralnost uglavnom je prednost, mada katkad zna izazvati i frustracije. Istina, u posljednje vrijeme, ona je ozbiljno narušena i to zbog nastojanja predstavnika Trojke ne toliko da medijski zaštite sebe – što bi donekle moglo biti i razumljivo – nego HDZ i Republiku Hrvatsku, što je, između ostalog, vidljivo na slučaju Avde Avdića.
Nema hrabrosti ni za simbolički gest
Naime, nakon što je Hrvatska uvela zabranu ulaska ovom novinaru zbog njegovog kritičkog izvještavanja o negativnom utjecaju Hrvatske na političke procese u Bosni i Hercegovini, ujedno odašiljući poruku upozorenja svima koji se usude reći nešto krivo o europejskoj politici službenog Zagreba, predstavnici vlasti doduše jesu dali nekoliko izjava podrške progonjenom novinaru ali nakon izjava nisu poduzeli ništa konkretno, valjda iz nedostatka želje ili straha od toga da će im Čović i politički Zagreb uskratiti političku ljubav.
Naime, ako postoji ikakva konstanta u djelovanju ove vlasti, odnosno njene sarajevske komponente, onda je to usrdna i prilježna borba za Čovićevu naklonost: unutar Trojke smo čak imali i nemilosrdne međusobne obračune, ali nikad ništa ozbiljno nismo čuli na račun HDZ-a. Čak ni nakon otvorenog ponižavanja koje resorna federalna ministrica mjesecima izlaže svekoliku liberalnu i progresivnu kulturnu scenu, koja se onomad mahom svrstala uz Trojku, nisu primijećeni neki značajniji znakovi otpora.
Zbog svega toga malo koga može začuditi što Federalni parlament u nedostatku podrške vladajućih stranaka jučer nije izglasao inicijativu da se osudi zabrana ulaska Avdi Avdiću u Republiku Hrvatsku, kao eklatantni primjer pokušaja da se u susjednoj zemlji uguši sloboda javne riječi a mediji glajhšaltuju. Čak ni za ovaj simbolički gest nije bilo hrabrosti.
Predstavnici Triojke i Dragan Čović.
Metu hrvatske obavještajne službe u ovoj specijalnoj operaciji nisu odabrale slučajno: Avdić je – slagali se s njim sadržajno ili ne – zbog svoje fanatične neustrašivosti postao simbol slobodnog novinarstva u Bosni i Hercegovini; on je vremenom postao neka vrsta bosanskog Boba Woodwarda ili Seymoura Hersha, koji su, sjetimo se, također izazivali kontroverze i koje su također optuživali da rade za ove ili one obavještajne agencije.
Ali, radi se naprosto o sljedećem: kad novinar jednom ili dvaput objavi činjenice koje bi vlast radije da sakrije, a pritom zaštiti svoje izvore, onda se drugi izvori iz redova vladajućih struktura, naročito oni nezadovoljni ili uskraćeni, sami javljaju, jer su stekli povjerenje. Naravno da onda postaje najveći izazov među njima prepoznati one koji žele iskoristiti utjecaj koji novinar ili medij imaju da bi izmanipulirali javnost u svoju korist. Ali dosad se Avdić dobro nosio s tim izazovom, iako i njegov rad, kao i bilo koje drugo javno djelovanje, ostaje podložno kritičkom propitivanju.
Srpski svet i europejska retorika Andreja Plenkovića
Treba za kraj istaknuti još jedan, po meni, veoma važan momenat: udarom na ovog novinara i nemuštom ali zlobnom insinuacijom da je on nekakav ekstremni politički aktivist režim u –Hrvatskoj, osim što ugrožava slobodu javne riječi u samoj BiH, zapravo želi diskreditirati ovaj glas i slične glasove u samoj Hrvatskoj i – posebno bitno – na međunarodnom planu, kako bi nesmetano i bez prigovora iz Evrope mogao nastaviti svoju zakulisnu politiku ekonomskog, političkog i mentalnog koloniziranja Bosne i Hercegovine.
Politika „srpskog sveta“ je sirova, svakome očita, vidljiva golim okom, bosanska politika Plenkovićeve vlade, kao i samog HDZ-a, za vanjskog posmatrača je manje manifestna, sakrivena je iza europejske retorike i ispraznih gesta prijateljstva, a zapravo ima sličan cilj: mirnodopsko potčinjavanje Bosne i Hercegovine.
Pošto je hrvatskoj politici tradicionalno jako stalo do imidža u Evropi, bitno im je za površne vanjske poglede održati iluziju da ona ima konstruktivnu ulogu na Balkanu. Otuda glasovi koji potencijalno mogu poremetiti ovu sliku moraju biti ugušeni ili im se mora oduzeti validnost. To je bio smisao operacije protiv Avdića, a to je i dublji smisao kukavičkog odnosa sarajevske komponente vlasti prema ovom slučaju.
