Treći entitet ne prave 'budale'. To je nastavak Tuđmanove politike

Kada sam u martu 1998. godine u izdanju Vijeća kongresa bošnjačkih intelektualaca – na čijem je čelu bio dr. Atif Purivatra i koje je tada radilo ozbiljan posao – objavio knjigu „Bosna i Hercegovina u politici i praksi dr. Franje Tuđmana: Bosna mora nestati!“, mislio sam da stavljamo tačku na jedno nesretno povijesno razdoblje koje je upravo zbog takve politike hrvatskog vrhovnika donijelo samo podjele, sukobe, rat, mržnju i stradanje.

Bilo je to vrijeme jačanja demokratskih snaga u Hrvatskoj koje su predvodili Ivica Račan i Stipe Mesić, pa je i knjiga imala veoma zapažen medijski tretman u relevantnim zagrebačkim medijima.

Jutarnji list objavio je na udarnoj strani tekst o knjizi, pod naslovom „Sarajevski dokumenti o Tuđmanovoj politici podjele i nestanka Bosne i Hercegovine“.

U uvodu knjige napisao sam da je „bivši komunist i general jugo-armije, kasniji hrvatski nacionalist, povjesničar i utemeljitelj nove hrvatske državnosti sublimirao historijske ideje svojih prethodnika – od dr. Ante Starčevića, braće Radić i HSS-a, do Vladka Mačeka i poglavnika Ante Pavelića – u ideološko politički bastard koji je rezultirao neskrivenom težnjom za cijepanjem Bosne i Hercegovine i pripojenjem njezinih značajnih teritorija Hrvatskoj“.

U knjizi sam citirao dijelove iz Tuđmanovih knjiga, naučnih radova, TV-a i novinskih intervjua, političkih govora i sa press-konferencija koji su se odnosili Bosnu i Hercegovinu i Bošnjake muslimana.

Uglavnom, radilo se o historijsko-političkoj aroganciji jednog autokrata uvjerenog u vlastitu, egoizmom inspiriranu, misiju koji je najbrojniji narod u Bosni i Hercegovini namjeravao politički potpuno poništiti ili u, njegovoj poprilično bolesnoj viziji, „europeizirati“.

Pored javnih stavova dr. Tuđmana u kojima dominira prezir prema Bosni i Hercegovini, dehumanizirajuća mržnja prema Bošnjacima i oduševljenje Slobodanom Miloševićem (New York Times ga je nazvao "krvnikovim šegrtom"), u knjizi sam naveo i brojna svjedočanstva relevantnih suvremenika kao potvrdu njegovih opredjeljenja i stremljenja.

Ugledni historičar dr. Ivo Banac svjedoči da je za navedene Tuđmanove ideje prvi put čuo prilikom njegove prve neslužbene posjete Americi u septembru 1990. godine.

„Bilo je to u New Havenu, za ručkom mi je posve neočekivano i bez ikakva povoda, rekao kako je najbolje rješenje za Bosnu i Hercegovinu bio dogovor o podjeli što su ga Pavelić i Stojadinović postigli u argentinskoj emigraciji 1950. godine. Granica između Hrvatske i Srbije išla bi tokom rijeke Bosne i Neretve i, naravno, izmijenilo bi se stanovništvo“, govorio je Banac.

Karta na jelovniku kao dokaz u Hagu

Da ni dr. Franji Tuđmanu nije bilo strano crtanje karata, svjedočio je britanski političar i bivši visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH Paddy Ashdown, i to u Hagu, u procesu protiv generala HVO-a Tihomira Blaškića.

Ashdown je pred Tribunalom kazao da je na jednoj državnoj večeri u Londonu, 6. maja 1995. godine, upitao Tuđmana „šta on misli kako će izgledati bivša Jugoslavija za deset godina“.

„Na poleđini jelovnika sam nacrtao neke linije te ga zamolio da ih završi“, kazao je Ashdown.

Tuđman je povukao liniju prema kojoj su, kako navodi Ashdown, Banja Luka i Sarajevo pripali Hrvatskoj, dok je Tuzla otišla u Srbiju.

„Potom sam ga upitao, šta će biti sa muslimanskom regijom, a on je odgovorio: 'Neće biti muslimanske regije, osim malog dijela u sastavu Hrvatske'“, izjavio je Ashdown.

Spomenuta karta nacrtana na jelovniku priložena je kao dokaz u Haškom tribunalu. I tamo je ostala.

Franjo Tuđman nikad nije preispitivao, niti revidirao svoju političku strategiju i agendu prema Bosni i Hercegovini i prema njenom najbrojnijem narodu.

Do kraja života dosljedno ju je javno promovirao.

Ponekad je samo, pod međunarodnim pritiskom i u za Hrvatsku nepovoljnom geopolitičkom kontekstu, taktički prihvatao nepovoljna rješenja, ali ih je tumačio na svoj način.

Tako je tvrdio da je prihvaćanjem Vašingtonskog sporazuma „Hrvatska prihvatila zadaću europeiziranja bosanskih muslimana, znači da ona bude jamstvo da oni postaju sve više sastavni dio evropske civilizacije, a ne sredstvo fundamentalizma u Evropi“.

Tuđmanovu „bosansku politiku“, kako su je kolokvijalno zvali, odbacili su još u ratu 1993. godine istaknuti članovi njegove stranke Stipe Mesić i Josip Manolić.

Nije je prihvatio ni veliki dio hrvatske intelektualne elite i šire javnosti.

Njegova politika osuđena je pred Haškim tribunalom kao „udruženi zločinački poduhvat“.

Šta ima reći država Hrvatska?

Međutim, ulogu svog utemeljitelja u događajima devedesetih nije kritički valorizirala stranka koju je osnovao i na čijem je čelu do smrti bio.

Zato se posljednjih dana, uz prisustvo članova Vlade i Sabora, idejama Franje Tuđmana o podjeli Bosne i Hercegovine i getoiziranju Bošnjaka, daje vještačko disanje u zagrebačkim desničarskim salonima, prizivajući asistenciju Trumpovih lobista kako bi bile realizirane.

Tvrditi kako to rade „budale i radikali“ politički je nepromišljeno i znači apriorno amnestirati današnje vlasti u hrvatskoj prijestolnici.

Javnost još čeka da Andrej Plenković i njegova Vlada kažu šta misle o idejama Maksa Primorca, Jamesa Carafana, Ivana Pepića i memorandumima sa TradFesta, o trendu izravnih napada na ustavni poredak susjedne suverene države koju oni, navodno, prijateljski i dosljedno podržavaju na njenom euroatlantskom putu.

Staviti eventualno navedene prijedloge o prekrajanju unutrašnjeg uređenja druge države u kontekst konzumiranja demokratskih tekovina i slobode govora, bilo bi licemjerno i nedostojno ozbiljnog, iskrenog i dobronamjernog državničkog pristupa.