Piše: Almasa Hadžić
Vijest da je pripadnik Armije RBiH iz Goražda, dobitik najvećeg ratnog priznanja "Zlatni ljiljan", koji je prošlog mjeseca, skupa sa grupom svojih saboraca optužen da je počinio ratni zločin, prije dva dana izvršio samoubistvo, potvrđuje stanje u kojem se već duže vremena nalaze mnogi pripadnici Armije RBiH, optuženi da su počinili djela ratnog zločina.
Samoubistvo heroja iz Goražda, dogodilo se ni punih desetak dana nakon samoubistva, isto tako, heroja, dobitnika priznanja "Zlatni ljiljan" iz Krajine, koji je sebi presudio jer, prema tvrdnjama njegovih poznanika, nije mogao da podnese stanje u kome je njegovu časnu borbu za opstanak države Bosne i Hercegovine, neko namjerio obilježiti ratnim zločinom.
Dva samoubistva optuženih boraca Armije RBiH, u samo desetak dana, nisu prva, a sigurno ni posljednja iz istih razloga.
Većinom, događaju se nakon saznanja da su optužbe protiv njih posljedica lažnih svedočenja, dokaza koji to nisu i suočavanja sa situacijom u kojoj su i oni i njihove porodice, nakon podizanja optužnica, nerjetko prepušteni na milost i nemilost mirnodopskih profitera sudbinama ratnih heroja.
Koliko je takvih do sada izvršilo samoubistvo, malo se zna. Ustvari, tiče li se ikoga u državi to što je neko od njih izvršio samoubistvo?
Malo je pripadnika Armije RBiH kojemu, danas, nad glavom ne visi nekakav tužilački poziv, bilo kao osumnjičenom za neki događaj ili kao svjedoku.
Kad se prije dvije godine bivši pripadnik Armije iz Podrinja odazvao pozivu istražitelja Tužiteljstva Bosne i Hercegovine kako bi dao izjavu na okolnosti "događaja iz rata" ne malo je bio iznenađen razlogom zbog kojeg je bio pozvan.
Od njega je traženo da se kao pripadnik voda jedne od zvorničkih brigada, očituje o ispaljenoj granati koja je za posljedicu imala rušenje kuće i pripadajuće joj štale u srpskom selu na području Zvornika, a koje graniči sa selom iz kojeg je ovaj1992. godine jedva živu glavu izvukao.
"Zar ne treba da dam izjavu kako je 21. maja 1992. godine zarobljen i ubijen moj otac skupa sa još više od 70 mojih rođaka i komšija, zarobljenih tog dana", upitao je istražitelje pozvani mladić, revoltiran njihovim stavom da "oni sve znaju" i da on treba samo da potvrdi to što "oni znaju", ako ne misli da i sam bude "jednog dana predmet istrage".
Istražitelji su se nadali da će iskaz pozvanog Podrinjca, slično mnogim koji su davani pod njihovom prijetnjom i ucjenama, poslužiti Tužiteljstvu kao dokaz u procesu protiv, prošle godine optužene jedne grupe pripadnika Armije RBiH iz Podrinja.
Ovo je samo jedan od slučajeva koji je procurio u javnost, gdje su za svjedoke o navodnim zločinima nad srpskim civilima i njihovim kućama i štalama, pozivani sinovi, braća pa i roditelji Bošnjaka koji su završili u masovnim grobnicama, kako bi u predmetima ratnih zločina koje je ovo Tužiteljstvo vodilo i danas vodi protiv nekadašnjih pripadnika Armije RBiH, upravo oni bili najkredibilniji svjedoci
Optuživani su, uglavnom, pripadnici Armije u područjima u kojim su vojska i policija Rs počinili najteže ratne zločine nad Bošnjacima, počev od masovnih pogubljenja, logorskih mučenja, silovanja, kakvo je Podrinje, Krajina, Srednja Bosna itd.
