Autokratski režimi, knjige kažu, mogu opstajati godinama.
A onda se uruše samo od sebe.
Na nekom "beznačajnom" incidentu eruptira dugogodišnje nezadovoljstvo i frustracija, mase se pokrenu, poredak iplodira i otvori se novo poglavlje.
Ne treba vjerovati da je Srbija Aleksandra Vučića u toj fazi sada. No, da k tamo ide, to je očito.
Višednevni gerilski rat oko jednog murala u centru Beograda eskalira.
Na meti su i drugi murali na kojima se veličaju presuđeni ratni zločinci, ali se odgovara i cvijetom Srebrenice po zidovima beogradskih zgrada.
Ne treba sumnjati da će ovi potonji ekspresno biti prefarbani.
U sistemu kakav sada vlada u Srbiji, neki od cvjetova Srebrenice s porukom "Pamtimo", provući će se i prkosno stajati na beogradskim zgradama, neki će ponovo biti nacrtani.
Sve izgleda kao holandski pokret otpora.
Male grupe ljudi bore se protiv zla, iako većina u njihovom okruženju zlo neće ni da vidi ili aktivno učestvuje u njemu, prethodno racionalizirajući svaki svoj korak.
Srbija jeste u stanju Njemačke 30-ih godina prošlog vijeka.
Ona denacifikaciju nije prošla. Fašizam je mainstream, Srbija je voljna, mada još nespremna za rat, njene horde samo čekaju uputu Vođe gdje da krene, kako bi se okomili. Ili na Kosovo ili na Bosnu i Hercegovinu. Ili oboje.
Srbijansko je društvo godinama izloženo strahobalnoj indoktrinaciji.
