Sramotna šutnja bh. intelektualaca

Piše: Almasa Hadžić

Samo dan, dan i po, pa hajde neka je i dva, javnost u Bosni i Hercegovini se bavila pismom "120 srpskih intelektualaca", upućenim generalnom sekretaru Ujedinjenih nacija (UN) kojim se traži milost za osuđenog ratnog zločinca Radovana Karadžića u vidu premještanja u neki od luksuznih zatvorskih prebivališta, u kome bi, zahtjevaju "intelektualci" bila poštovana njegova ljudska prava.

Oduzimaju mu se kompjuter, stolna lampa, hrana mu nije po volji, ne može mu ni sveštenik doći kad hoće, blokirana mu, pazite sad, bankovna kartica (heeeej!) i tako dalje, navode "srpski intelektualci" poštovaoci lika i djela ratnog zločinca Radovana Karadžića.

Strašno!

Radovan Karadžić osuđen je za najteže ratne zločine počinjene nad Bošnjacima i Hrvatima u Bosni i Hercegovini u protekloj agresiji, među kojima i za zločin genocida.

Sudeći po sadržaju pisma, empatiji kojom ono odiše, a koja se podvaljuje pod tobožnje pravne dogme i međunarodne zakone i standarde, kakvih smo se iz usta njegovih branilaca naslušali u haškoj sudnici, tanka je nit koja razdvaja moralne i intelektualne vrijednosti između "intelektualca" potpisnika pisma i njihovog branjenika Radovana Karadžića.

Ne iznenađuje pismo srpskih "intelektualaca" boraca za Karadžićeva ljudska prava, i bilo je samo pitanje vremena kad će srpska "intelektualna pamet" iz devedesetih izmigoljiti iz svojih nacionalnih jazbina.

Ono što iznenađuje jeste opća šutnja na ovo pismo, intelektualaca, političara, tobožnjih nacionalnih prvaka, pripadnika naroda nad kojim je počinjen zločin genocida, koji je bio izložen svakom obliku kršenja ljudskih prava s krajnjim ciljem njegovog nestanka, a ne "oduzimanjem laptopa, nedostatakom stolne lampe, blokiranjem bankovnih kartica" itd, kako 120 srpskih "intelektualaca" oplakuje stanje svog miljenika – zločinca.

Hoće li se u Bosni i Hercegovini, na nekom spisku, pojaviti, ne mora sto, ali, bar deset, imena intelektualaca, koji će javno ukazati na intelektualni sraz potpisnika pisma koji od UN-a traže "humani tretman" za čovjeka sa najneljudskijim oblikom lica, morala i intelektualne izopačenosti u 20 stoljeću, nakon Adolfa Hitlera.

Hoće li bar neko, od svekolikih nedodirljivih likova koji su sebe proglasili intelektualnim veličinama, zaštitnicima znanja, nacije, države, morala, bosanske prošlosti i budućnosti, staviti svoj potpis i javno, onima koji se bore za laptope, stolne lampe, bankovne kartice u zatvorskoj ćeliji osuđenog ratnog zločinca, kazati da su dotakli dno intelektualnog besčašća na početku 21. stoljeća.

Još uvijek, nažalost, ne.

Reagiraju rijetki novinari, poneka majka kojoj su Karadžićevi odredi smrti zatrli potomstvo, o čijoj reakciji, opet, vijest prenese poneki medij i tu završava svaka reakcija na reakciju srpskih zaštitnika osuđenog ratnog zločinca, kao i djela za koja je osuđen.

Istovremeno, Dodikova izjava da je lično kontaktirao sa zločincem Karadžićem i "uvjerio se u njegov nehuman tretman" u britanskom zatvoru, te pismo kojim od predsjednice Međunarodnog rezidualnog mehanizma za kaznene sudove u Hagu, Graciele Gatti Santana traži da "poduzme mjere" kako bi se zaustavio tobožnji "zatvorski teror" nad ovim zločincem, već dva dana pune naslovne strane novinskih portala i udarne termine TV dnevnika, bez bilo kakve adekvatne reakcije, osim, opet, kažem, poneke majke kojoj su Karadžićevi odredi smrti zatrli potomstvo.

Nastranu sva morbidnost razloga zbog kojih se dojučerašnji član Predsjedništva države u kojoj je počinjen genocid, obraća predsjednici Međunarodnog rezidualnog mehanizmna za kaznene sudove, nastranu njegova javna podrška i poštovanje lika i djela počinioca genocida, ali Dodikivo pismo ima itekako znakovit put.

Predsjednica Graciela Gatti Santana je jedina osoba koja može odlučiti o Karadžićevom premještanju iz britanskog zatvora u zatvor u nekoj drugoj zemlji, a posao bi joj, svakako, olakšala i podrška generalnog sekretara UN-a koje mu je, kakve li slučajnosti, dan, dva prije Dodikovog pisma, pisalo onih 120 srpskih intelektualaca.

Cilj je, naime,"združenom akcijom" uz podršku određenih evropskih lobija, zločinca, kako se već šapuće, "dovući" u neki od zatvora zemalja "prijatelja Srbije" u kojima bi njegovo služenje kazne imalo skoro pa kućni ambijent.

Zašto na sve što se događa oko srpske akcije spašavanja još jednog ratnog zločinca, osuđenog za najteže ratne zločince, među kojima i zločin genocida nad Bošnjacima i Hrvatima, šuti bosanska, prvenstveno, bošnjačka pamet, razumnog odgovora zasad nema.

Ili, možda, pameti nema.