Piše: Almasa Hadžić
Na ekranu se smjenjuju slike djece ubijene u Gazi dok ih majke, očevi privijaju uz svoje grudi kao da su živa.
Ljube ih kao da ih uspavljuju, miluju ih, nevine im glavice naslanjaju na svoja ramena, nadajući se,valjda da će progledati, nasmijati se, zovu ih, pridržavaju im ručice, nesvjesni da su im njihovi sinovi i kćeri već mrtvi i da je to trenutak kad postaju još jedan broj u zbiru zločina koji se na pragu 21. stoljeća mjeri hiljadama ubijene djece u ovom dijelu svijeta.
Gledam danas čovjeka kako pokušava otvoriti oči svog sina, ne starijeg od nekih tri, četiri godine, pridržaje mu ručice koje padaju, svojim licem pritišće njegovo lice, uporno ga zove imenom misleći da što glasnije vikne da će mu se sin odazvati...
Uzalud.
Ova slika me vratila na august 2007. godine i ekshumaciju grobnice u selu Hrnčići kod Bratunca iz koje su izvađena tijela pet osoba, među kojima i troje djece ubijene u martu 1993. godine, među kojima i tijelo trogodišnjeg Ardinela Kunića.
To je onaj dječak kome su geleri četničke granate, u naramku majke Safije odsjekli glavu, a ona jednako, ne znajući da joj je sin bez glave, u koloni od nekoliko hiljada ljudi žurila prema Srebrenici, u nadi da će spasiti i sina i sebe.
"Granate su nas gađale sa svih strana. Kolonu su, bajagi, obezbjeđivali vojnici UNPROFOR-a, neki ljudi su padali mrtvi, neki su bili ranjeni, krvarili, ali su se nekako kretali.
Privila sam mog Ardinela u naručje, držim ga i idem, ne znam koliko sam ga tako nosila, kad mi je prišao strani vojnik i kaže mi da je moj sin mrtav. Pogledam, u mog Ardinela nema glave...Samo donja vilica. Kada su ga geleri pogodili - ne znam, znam samo da sam sva bila krvava, ali i u onom strahu ništa nisam osjećala", ispričala je autoru ovog teksta majka Safija u maju 2011. godine prilikom ukopa svog jedinca u bratunačkom mezarju Veljaci.
Koliko je civila, u martu 1993. godine, među njima, posebno, djece, ubijeno u koloni koja je brojala nekoliko hiljada osoba, dok se iz Konjević Polja kretala prema Srebrenici i to pod pratnjom UNPROFOR-a, nikad niko nije saznao.
Lobanja desetogodišnje Selmire Selimović, čije tijelo je ekshumirano skupa sa tijelom Ardinela Kunića, bila je izrešetana gelerima granata, kao i tijelo četvorogodišnjeg dječaka koje se nalazilo u istoj grobnici.
Slika majke Safije Kunić, kako u naramku nosi svog mrtvog sina bez glave, slika je hiljada majki čiju su djecu devedesetih godina ubijali, klali, mučili, zarobljavali.
