Piše: Almasa Hadžić
Podsjeti me jučerašnja objava Adnana Rondića na godišnjicu smrti Zejne Suljić iz Gostilja u Srebrenici.
Ne može, jednostavno, insan svih tužnih godišnjica da se "odjednom" sjeti i sa njima još tužnijih ljudskih sudbina, koje se, pojedinačno bilježe kroz ubistva i nestanak cijelih bošnjačkih porodica u Podrinju.
Mnogo ih je, razaraju i srce i pamćenje.
Bila je nedjelja kad je, na današnji dan prije tačno pet godina, ispred kuće u kojoj je živjela sa svojom snahom i unukom, klanjana dženaza osamdesetpetogodišnje Zejne Suljić.
Umrla je dan ranije, kažu "s nogu".
Snahe su vidjele kad je kasno uvečer ugasila svjetlo u svojoj sobi, a ujutro, kad su je očekivale na kafi, ispričale su tog dana autoru ovog teksta, nije se odazivala.
U danu kad je ispraćana na mezarje u Gornjim Živinicama, nije bilo osobe koja nije pustila suzu za nanom Zejnom. Plakala je rodbina, plakale srebreničke komšije, plakali novinari, plakao i imam koji je predvodio dženazu.
Sudbina Zejne Suljić, osim što svjedoči o razmjerama genocida počinjenog nad Bošnjacima Srebrenice, svjedoči i o snazi bošnjačke žene koju je život lomio do iznemoglosti, ali joj karakter i vjeru u Boga nije mogao slomiti.
Potkraj šezdesetih godina, pričale su njene snahe, Zejna se udala za Salku Suljića koji je rano ostao udovac sa 7 djece – pet sinova i dvije kćerke. Bili su "kao pilići", pričaju, od kojih se malo ko sjećao majke koja ih je rodila. Za sve njih majka je bila Zejna.
"Moj rahmetli suprug Hajro, nije se sjećao svoje majke. Zejnu su i on, kao i sva ostala njegova braća i sestre doživljavali kao majku, a nama snahama ona je bila svekrva koju smo poštovale i cjenile. Nakon što se udala za mog svekra, rodila je sina Fadila, koji je, prema njenom pričanju imao nepune dvije godine kada mu je umro otac Salko, nakon čega je majka Zejna ostala sama sa osmero djece", ispričala je Sadeta Suljić, snaha rahmetli Zejne, koju je naš telefonski poziv, u danu dženaze zatekao u Holandiji.
Nikad Zejna nije djecu iz prvog Salkinog braka odvajala od svog sina Fadila. Ustvari, svi su bili njena djeca. Nakon muževe smrtii hranila ih je, vaspitavala, školovala, a onda je došao rat.
