Sudbina Zejne Suljić, osim što svjedoči o razmjerama genocida počinjenog nad Bošnjacima Srebrenice, svjedoči i o snazi bošnjačke žene koju je život lomio do iznemoglosti, ali joj karakter i vjeru u Boga nije mogao slomiti.
Piše: Almasa Hadžić
Podsjeti me jučerašnja objava Adnana Rondića na godišnjicu smrti Zejne Suljić iz Gostilja u Srebrenici.
Ne može, jednostavno, insan svih tužnih godišnjica da se "odjednom" sjeti i sa njima još tužnijih ljudskih sudbina, koje se, pojedinačno bilježe kroz ubistva i nestanak cijelih bošnjačkih porodica u Podrinju.
Mnogo ih je, razaraju i srce i pamćenje.
Bila je nedjelja kad je, na današnji dan prije tačno pet godina, ispred kuće u kojoj je živjela sa svojom snahom i unukom, klanjana dženaza osamdesetpetogodišnje Zejne Suljić.
Umrla je dan ranije, kažu "s nogu".
Snahe su vidjele kad je kasno uvečer ugasila svjetlo u svojoj sobi, a ujutro, kad su je očekivale na kafi, ispričale su tog dana autoru ovog teksta, nije se odazivala.
U danu kad je ispraćana na mezarje u Gornjim Živinicama, nije bilo osobe koja nije pustila suzu za nanom Zejnom. Plakala je rodbina, plakale srebreničke komšije, plakali novinari, plakao i imam koji je predvodio dženazu.
Sudbina Zejne Suljić, osim što svjedoči o razmjerama genocida počinjenog nad Bošnjacima Srebrenice, svjedoči i o snazi bošnjačke žene koju je život lomio do iznemoglosti, ali joj karakter i vjeru u Boga nije mogao slomiti.
Potkraj šezdesetih godina, pričale su njene snahe, Zejna se udala za Salku Suljića koji je rano ostao udovac sa 7 djece – pet sinova i dvije kćerke. Bili su "kao pilići", pričaju, od kojih se malo ko sjećao majke koja ih je rodila. Za sve njih majka je bila Zejna.
"Moj rahmetli suprug Hajro, nije se sjećao svoje majke. Zejnu su i on, kao i sva ostala njegova braća i sestre doživljavali kao majku, a nama snahama ona je bila svekrva koju smo poštovale i cjenile. Nakon što se udala za mog svekra, rodila je sina Fadila, koji je, prema njenom pričanju imao nepune dvije godine kada mu je umro otac Salko, nakon čega je majka Zejna ostala sama sa osmero djece", ispričala je Sadeta Suljić, snaha rahmetli Zejne, koju je naš telefonski poziv, u danu dženaze zatekao u Holandiji.
Nikad Zejna nije djecu iz prvog Salkinog braka odvajala od svog sina Fadila. Ustvari, svi su bili njena djeca. Nakon muževe smrtii hranila ih je, vaspitavala, školovala, a onda je došao rat.
Kad su Karadžićevi koljači 8. maja 1992. godine ušli u Srebrenicu, u stanu, u takozvanoj "rudničkoj zgradi" ubili su, odnosno zaklali sina joj Ismeta, njegovu suprugu i dva unuka od 13 i 11 godina. Preživjela je samo Ismetova osmogodišnja kćerka Sanela koju je, pričale su Zejnine komšije, dok su drugi klali njenu majku i braću, jedan od četnika izbacio kroz prozor.
Kad je došao juli 1995. godine Zejninih pet sinova, u koloni sa ostalim Srebreničanima, krenulo je šumom prema Tuzli i Zvorniku. Zejna sa snahom Enisom i unukom Nisvetom koji je imao nepunih dvije godine stigla je u Tuzlu.
Ostale snahe ranije su sa djecom uspjele napustiti Srebrenicu.
Dugo su se poslije nadali da će bar neki od njenih sinova preživjeti masakr iz jula 1995. godine, ali uzalud. Zejna je patila, plakala, a kako na dženazi reče Vehbija ef. Mujezinović "samo snagom vjere koju je imala sve je podnosila".
"Imao sam čast da poznajem i razgovaram sa nenom Zejnom. Sa njenog lica isčitavao se nur vjere pa bi čak i one oko sebe zračila smirenošću, razumom i ubjeđenjem da će ako Bog da sa svojim sinovima i unucima biti u Dženetu.
Naša nena Zejna je, uz namaz, uz sabur, znala i često govorila da se sa dunjaluka mora ići, da li kao insan, da li kao hajvan, da li kao zločinac ili patriota. Pitam se jesmo li vrijednovali to ko je Zejna? Znamo li ko je ona?
Smijemo li zaboraviti rahmetli Zejnu i njene šehide? Duboko sam razočaran što danas ovdje nisu cijele Živinice, što danas ovdje nije cijeli bošnjački vrh. Svi koji su znali, a mogli su saznati, da je nena Zejna preselila, da sa ovog dunjaluka odlazi jedna posebna moralna gromada, a nisu došli na njenu dženazu, neka znaju da su na gubitku", suznih očiju, između ostalog, poručio je efendija Mujezinović.
Rahmetli Zejna Suljić ukopana je na mezarju u Gornjim Živinicama. Sve do svoje smrti živjela je sa snahom Enisom i unukom Nisvetom. Njihove vrele suze kojim su ispratili "svoju nenu", govorile su o njenoj dobroti i čestitosti više od ijedne izrečene riječi. Pazili su je i poštovali i ostali preživjeli članovi njene porodice.
Krišom je, pričaju, plakala za sinom Ismetom i njegovom suprugom i djecom, za sinovima Hajrom, Bektom, Jusufom, Nusirom i Fadilom ali nije dala da je bol slomi.
Plakala bi "da ne vide djeca njene djece" koliko je boli.
p.s
Da je živa Zejna Suljić, ona bi danas, sigurno, gledajući slike ubijene djece u Gazi, najbolje razumjela bol i tugu njihovih majki.
Znala bi da je zločin genocida u kome su poubijana srebrenička djeca, putevima mržnje spram muslimanskog imena i vjere koju ispovjedaju, svoje leglo našao i u dalekoj zemlji Palestini, samo u još krvavijem i izopačenijem obliku.
