Piše: doc.dr.sci.iur Nermin Alihodžić
Gledam sinoć na jednoj od lokalnih televizija one teletabise SDP-ove iz Banja Luke. Zanimljiv kvartet koji je došao u studio obukavši maskirne majice i za nešto više od jednog sata nahvališe se bosanskohercegovačkim patriotizmom, velikim poslom koji rade na širenju bratstva i jedinstva u Banja Luci, lavovskom borbom koju kao opozicija vode sa dodikovim režimom,
veličanjem hrabrosti Nermina Nikšića da dođe u jeku najveće krize u Narodnu skupštinu Rs-a i tamo kaže svima kako stvari stoje pa do toga da vrijeđaju svakoga ko se ne uklapa u njihovu viziju multietničke Bosne i Hercegovine.
Već je i pticama na grani jasno da od SDP-a nije ostalo niti ono P na kraju, jer je Nermin Nikšić i njegov pajdaš Vojin Mijatović sa uskom grupom polupismene kamarile uspio dotući i ubiti i onu posljednju mrvu socijaldemokartije koja je možda i bila ostala poslije odlaska Zlatka Lagumdžije. Nakon Nikšića, ako ovaj čovjek ikada i ode sa čela ove stranke u šta čisto sumnjam, neće ostati ništa osim prazne ljušture, a još pritom se hvaliti kako je ovo jedina
stranka u Bosni i Hercegovini gdje članovi neposrednim glasanjem biraju predsjednika.
To što Vojin sinoć javno u eter iznosi prejudiciranu izbornu volju članova SDP-a i šta će se sve dešavati i na organima stranke i na Kongresu u skorijoj budućnosti ne bi trebalo da čudi članove ili da slučajno sumnjaju u svoju izbornu volju. Sve je već unaprijed režirano - „Panem et circenses“ što bi stari Latinjani rekli.
Nije Vojina sramota pričati kako su eto oni ciljano, sa vizijom uveli Dodika prije dvije godine u vlast da bi mu spremili, napakovali, pripremili ovo šta mu se sada dešava. Ako nismo znali, sada treba da nam bude jasno, da je ovo sve dio plana trojke i da upravo sada prisustvujemo njegovom finalu – uklanjanju Milorada Dodika sa političke scene. Šeretski Vojo namiguje dok to izgovara u kameru i mašući glavom kaže „naših ruku je to djelo, da, da“.
To što je ugrožen ustavni poredak, što Milorad Dodik ponižava institucije ove države, što prisustvujemo najvećoj sigurnosnoj i političkoj krizi od 1995. godine manje je bitno za Mijatovića, jer trojka sprovodi svoj plan. To što povratnici žive u strahu u Rs-u koga briga, cilj je bitan, a cilj opravdava sredstva.
