Piše: Satko Mujagić
Svijet se drmusa već godinama.
I nema izgleda da će ubrzo na bolje.
Sve je postalo trusno, kao Japanska ostrva.
Ukrajina, Gaza, Sirija, Sudan, sad Venezuela, pa Iran, ‘igre’ oko Grenlanda, a nekako me najviše brinu racije po Americi koje sve više podsjećaju na Njemačku četrdesetih, na Bosnu devedesetih…
Moram donekle dati za pravo onima koji smatraju da Kosovo nije trebalo postati nezavisno. A, govorio sam to i ranije, mada itekako razumijem NATO intervenciju. Milošević je već ponavljao Bosnu, sada brže i ubitačnije. Povučen lekcijama iz Bosne, bez logora, bez 35.000 ubijenih (civilnih žrtava), ‘manji’ masakri, svuda teror, strah, progon …
Milion ljudi je već za mjesec bio preko granice, stotine mrtvih.
Ali s nezavisnošću Kosova 9 godina kasnije je po prvi put naizgled neprimijetno narušen ionako labilan svjetski poredak nakon II Svjetskog rata. Narušen je princip suvereniteta na koji se danas Danci pozivaju, a i Srbi od kako im je ‘oteto srce Srbije’, počesto i Bosanci, kad god neko zadrmusa ponekad trošne bedeme Bosne. Republike SFRJ su po Ustavu imale pravo na nezavisnost, pokrajine nisu, kao ni entiteti u Bosni I Hercegovini.
Poziva se na taj presedan i Putin kad god želi da opravda aneksiju dijelova Ukrajine, mada bi i bez priznanja Kosova, što se njega tiče bilo isto.
Desilo se da sam se krajem aprila 1999. poslovno zatekao u kampu Stankovec pored Skoplja, blizu granice s Kosovom.
30.000 izbjeglih ljudi u šatorima, mahom Albanci, nešto Roma, velik dio iz Prištine, Gnjilana i okolnih mjesta.
Radio sam već od 1994. nakon samo 18 mjeseci boravka kao ‘pozvani izbjeglica’ za Službu za Imigraciju Nizozemske, a tada, 1998., tek dobio (dvojno) državljanstvo, pa s novim crvenim pasošem u džepu u vojnom Herculesu s kolegama opet sletio na Balkan. 1992. i 1993. Nizozemska je u nekoliko navrata sama dovodila izbjeglice iz Bosne, a u januaru 1993. i nas 200, preživjelih logoraša Manjače, zaštićene životinje UNHCR-a, i članove porodica prevezla u četiri autobusa iz Karlovca.
Sad je bio red na Albance…
Sjećam se, Skoplje je bilo mračno, ledeno i skoro prijeteće. Nisu Makedonci bili ‘sretni’ zbog intervencije Zapada, a mi smo bili rijetki zapadnjaci naveče u restoranima.
Noći i jutra hladni, a popodne kratke majice i kupanje na suncu dok pušiš cigaru van šatora. Prebacismo tad za Nizozemsku tačno 1000 ljudi za 10 dana, uglavnom porodice i oni s familijom negdje u Nizozemskoj, svi intervjuisani, registrovani, polaroid fotografisani (da nema ubacivanja na tudje ime), ljekarski pregled, avion, smještaj obezbijedjen, sve je išlo kao podmazano. CNN je pravio prilog, nismo bili jedini iz tada solidarne Evrope, pa nas u reportaži zbog efikasnosti nazvao: ‘Dutch dream team.’ Tutnjanje bombi NATO Alijanse bi se ponekad čulo sa sjevera, a jedna je odvalila i blizu nas, s ove strane granice, svi smo preblijedjeli, pa nastavili raditi kao da se ništa ne dešava. Spavalo se 5 sati u prosjeku, jelo dva puta, i svake noći do kasno pilo makedonsko crveno vino i dugo pričalo da kako tako prežvačeš intenzivan dan.
Moj PTSS iz 1992. se brzo probudio i pučio kao zrelo kestenje u onoj zelenoj ljušturi s jeseni u Kozarcu… izgubio sam tad četiri kile za 10 dana i po povratku sedam dana skoro stalno spavao.
Dio tima je otišao i do sela Blace na samoj granici s Kosovom. Tamo je još bilo izbjeglica iz Bosne. Ja nisam smio, jednostavno sama pomisao da bih, nakon Omarske, mogao ‘opet njima u ruke’, kočila mi je misli. Crveni pasoš nije izgledao od velike pomoći, Nizozemska je NATO, a NATO gadja Srbiju svaki dan.. ja na granicu ne idem. kasnije, posao će me voditi na praktično sve granice Evrope. Od Islanda do Rodosa, od Azorskih ostrva do Murmanska. I granicu Srbije ću vidjeti kroz Orbanovu žicu, a i prvi put poslovno otići u Beograd već 2006. Sjećam se, razgovaram s dvojicom kolega iz MUPa Srbije na Novom Beogradu, pričamo o zakonu o azilu i usklađivanju sa zakonima Evropske Unije, ja taman tih dana u Amsterdamu magistrirao pravo, i prodje mi misao:‘zadnji put kad sam sjedio preko puta dva srpska policajca, bilo je na ispitivanju u logoru Omarska, 4. juna 1992….
Dodjoh u Beograd i 2011. sa logorašima Trnopolja i Omarske, Sudbinom Musićem i Nusretom Sivac na poziv profesorice Milice Tomić i grupe ‘Četiri lica Omarske’. Pričali smo dugo pred šezdeset gostiju, diskutovali javno o logorima, ubistvima, silovanjima, teroru, bijelim trakama u Prijedoru, u sred Beograda… nije bilo jednostavno, skoro surealno, ali je davalo nadu.
Zadnji put, maj 2022., Beograd, razgovor i ručak s Bogdanom Ivaniševićem i njegovom suprugom o tužbi protiv Milomira Marića zbog negiranja logora i ismijavanja logoraša. Posjetih i Novi Sad, sjedoh i s mojim dragim zemljakom Ljubišom iz Trebinja i s Milenom iz Lukavca, sa Milicinim ‘pulenima’, Marijom, Srdjanom, Vladom, moji dragi Beogradjani. Nakupovah kofer knjiga, ispričah se s taksistima, dočekah sabah na Kalemegdanu, pa preko Varšave nazad na zapad…
Tih dana u Skoplju, 1999., daću i prvi intervju za holandske novine ‘De Volkskrant’, novinarka me ‘upazila’ jer je skontala da sam, osim prevodioca, jedini u timu sa Balkana, a kad je još čula da sam 1991. bio u Hrvatskoj na ratištu na ‘pogrešnoj strani’ (kao redovan vojnik JNA, nakon 40 dana na ratištu dezertirao, pa za Bosnu), pa 1992. u dva logora u Bosni, a sad se vratio na Balkan kao ‘spasilac’, priča je bila ‘unikatna’.
I počinje sa:’prošao je tri etnička čišćenja, kao agresorski vojnik, logoraš i spasilac.’ Sjećam se da sam tad rekao, predvidio da će Milošević izgubiti Kosovo, ‘iako nema pravo na otcjepljenje, ali će izgubiti jer ono što rade je genocid, bosanski scenario. To svijet ovaj put neće dozvoliti’.
Tako i bi…
Preko četvrt vijeka prodje, i to ‘pravo na otcjepljenje’, pravo suverenosti, postaje sve relevantnije pitanje na svjetskoj sceni. Jer, danas više nema ‘svjetskog poretka’ baziranog na medjunarodnom pravu, na Povelji Ujedinjenih Nacija. Godinama smo svjedoci genocida nad Palestincima kakav se ne pamti u modernoj historiji. Istina, u Ruandi je ubijeno više ljudi, ali količina i prefinjenost zla izraelskog režima i vojske i otvorena podrška ‘svjetskih sila’, je do sad nevidjena i ogolila je do kosti svu dvoličnost ‘demokratskog Zapada”. Mi smo, kao zemlja članica UNa, devedesetih preko tri godine čekali na intervenciju ili ukidanje embarga na uvoz oružja, trebao im genocid u Srebrenici da mrdnu, mislim da to danas ne bi dočekali. Svijet jednostavno nije briga. Svako se danas o sebi zabavio.
A, Putin je dugo čekao svoj momenat. Sjećam se da sam marta 2014. nekako predvidio eskalaciju koja će doći osam godina kasnije kad je Merkel, nakon aneksije Krima za New York Times ‘k’o s poslom’ rekla:‘Putin je izgubio dodir sa realnošću.’ Tad rekoh. ‘Ukrajina sad ne smije da uzvrati jer to je ono što Putin i čeka. A, kad god udari, sljedeći rat osjetiće i Evropa.’
A, januara 2015., nakon terorističkog napada u Parizu, kojom prilikom je ubijeno 12 ljudi, uglavnom novinara satiričnog lista Charlie Hebdo, zapisah:
NEK' NAM JE BOG U POMOĆI, CHARLIE SIGURNO NEĆE
“Hipokrizija 'Zapada' u reakcijama na terorizam, zločine, diskriminaciju, kršenja ljudskih prava je iz godine u godinu više nego očita.
Zapadni mediji, a uz njih i mnoge demokratske države, tj. njihove vlade vode glavnu riječ, pa kako za sebe i svoj 'razvijeni' plebs, tako za cijeli svijet odlučuju o čemu se i kad očitovati i šta i u kojoj mjeri osuditi. Dovoljno je pogledati dešavanja u Pakistanu, Nigeriji, Siriji, Iraku, Palestini, a zatim u Francuskoj i shvatiti da nevine žrtve nisu iste.
Slično je bilo i devedesetih tokom genocida u Ruandi i Bosni i Hercegovini. Jer ne samo da izostaju bilo kakve akcije, ekonomski bojkoti, osude, a kamoli vojne intervencije, pažnja koja se pridaje masovnim ubistvima je obrnuto proporcionalna udaljenosti ovih zemalja od Zapadnog svijeta.
Tako se i golim okom može razaznati da 50 pobijene djece u Siriji ili Palestini vrijede otprilike koliko i jedan franscuski život, medijski i manje.
S druge strane, ljudske živote se ne moze staviti na vagu i od terorizma ili iskrivljene medijske slike praviti matematika. I iza pobijenih Francuza i iza Nigerijanaca ostaje crvena, ljudska krv i članovi porodica kojima nikakva matematika ne znači više ništa.
I upravo zato nije potrebno ni moralno na bilo koji način opravdavati i relativizovati potpuno besmislena ubistva običnih ljudi ko god oni bili. Isto tako nema smisla ukazivati na ponekad ogavne i besmisleno provokativne karikature ekipe iz Pariza i time umanjivati strahotu pokolja od prije 10 dana. Pero, koliko god nekog vrijedja, ipak ne ubija. Na kraju krajeva, upravo to je ono što rade i mnogi zapadni mediji, za svoje gledaoce i čitaoce prave selekciju 'važnosti' nekog dogadjaja i nečije žrtve.
Time, ne samo da indoktriniraju vlastitu javnost, usput im uspijeva radikalizirati i onu 'drugu stranu' i jedan raznobojni svijet svesti na nijanse crne i bijele.
