Piše: Almasa Hadžić
Među šest bošnjačkih žrtava ubijenih 1992. godine, čiji će posmrtni ostaci biti ukopani u ponedjeljak u šehidskom mezarju Veljaci u Bratuncu, nalaze se i posmrtni ostaci Hamdije Salkića iz sela Hranča brata Ramiza Salkića poslanika u Narodnoj skupštini Rs-a.
Ramiz je ovih dana pristao govoriti o ratnoj golgoti svoje porodice i o tome kako se sa braćom Ahmetom i Hamdijom, našao u grupi zarobljenika iz njegovog sela, koji su kasnije odvedeni u zloglasni logor u školi "Vuk Karadžić" u Bratuncu.
"I danas pamtim svaki detalj života iz vremena početka agresije. Imao sam 18 godina kada sam u maju 1992. godine, sa braćom Ahmetom i Hamdijom zarobljen i odveden u zloglasni bratunački logor u kome su mučeni i ubijani mnogi bošnjački zarobljenici" .
Nikad, priča Ramiz u razgovoru za Politicki.ba, neće zaboraviti prizor kada je, dok su lokalni zločinci vodili grupu zarobljenika prema Bratuncu u kojoj su se nalazili on i njegova dva brata "prolazeći pored Mušanove kuće" kaže, nekoliko metara od magistralnog puta, ugledao tijela ubijenog mu oca Hameda i rođaka Džemala.
"Otac je ležao na leđima, a na vunenom džemperu koji je imao na sebi bili su tragovi krvi. Pokušao sam mu prići, ali su me spriječili ljudi koji su bili u našoj grupi. Na njemu sako na kome stoji oznaka "obezbjeđenje", ustvari bio je to dio uniforme koju je nosio kao radnik obezbjeđenja u jednoj lokalnoj firmi", priča Ramiz prisjećajući se, posebno, trenutaka kad se sa svojom braćom obreo na ulazu u dvorište škole "Vuk Karadžić".
"Nikada tu sliku neću zaboraviti. Ispred glavnog ulaza na koji su svojevremeno ulazili nastavnici, postrojili su nas u vrstu i to na stepenicama, upravo na mjestu gdje smo se koju godinu ranije, kao učenici, postrojavali za grupno fotografisanje za školsku uspomenu.
Na taj ulaz se ulazilo i u filskuturnu salu...Kad smo došli u školsko dvorite, tamo gdje smo se kao djeca okupljali u redove čekajući da uđemo u školu, nakon onog što sam vidio pomislio sam u sebi "moj babo, lijepa li je smrt metkom".
Dočekao ih je, kaže, stravičan prizor. U jednom dijelu dvorišta bila su nabacana tijela mrtvh ljudi jednih na druge, dok su u drughom dijelu tukli nekoga od zarobljenika. Krv je tekla, sjeća se, na sve strane.
"U filskuturnu salu su nas uvodili u grupama. Dok smo čekali na ulazak, neke ljude su već iznosili iz sale. Ja sam bio u grupi sa bratom Hamdijom, dok je u grupi prije nas ušao naš stariji brat Ahmet. Kasnije sam saznao da je ubrzo po ulasku u salu i ubijen. Moguće je da je i on bio u onoj gomili mrtvaca koje sam vidio u školskom dvorištu dok smo ulazili u filskuturnu salu", prisjeća se Salkić stravičnih prizora premlaćivanja i ubijanja zarobljenika u školi "Vuk Karadžić" u Bratuncu.
Sjeća se premlaćivanja do smrti jednog zarobljenika u dijelu sale gdje su nekad, kaže vježbali košarku.
"Pucaju čovjeku u nogu i naređuju mu da ustane. On ne može. Pucaju mu u drugu nogu i opet naređuju da ustane. Čovjek hropti, izobličen od udaraca, krvari. Kada su završili s tim čovjekom, okrenuše se prema meni, ja strepim, mislim sad sam na redu.
Veli mi jedan od tih batinaša "ti mali" i kako je izgovorio te dvije riječi, drugi me je već udario nečim što je izgledalo kao guma ili kabal, ne znam, na čijem je kraju bilo puno čvorova koji su formirali grudvu odnosno veliki čvor. Od snažnog udarca u lijevo oko, pomislio sam da sam ostao bez oka, gubim svijest.
Taj udarac ostavio mi je trajne zdravstvene posljedice", prisjeća se Salkić.
Nije, kaže, vidio koliko je mučen i kako je ubijen njegov brat Ahmet koji je tada imao 28 godina, ali se sjeća kako je mučen brat mu Hamdija čiji će posmrtni ostaci biti ukopani u ponedjeljak u mezarju Veljaci.
"Gledaš kako ti muče i premlaćuju brata, a nemoćan si da bilo šta učiniš. Udarali su ga nekom metalnom cijevi koja se koristila za razvođenje vode po kućama.
I danas se pitam koja količina zla mora postojati u čovjeku pa da onako krvnički, najprije muče, a potom ubijaju potpuno nevine ljude. Bezbroj puta sam se pitao pa zar smo mi živjeli sa takvim ljudima.
