Dok se napad SAD i Izraela na Iran približavao i konačno desio – početak marta i obilježavanje Purima bilo je vrijeme koje je važilo kao najvjerovatnije – događale su se i mnoge druge izuzetno bitne stvari, posebno na prostoru muslimanskog svijeta i šire geografije koja utječe na jedan od najdramatičnijih vojnih sukoba ikada.
Indija kao novi proksi Izraela
Pod širom geografijom podrazumijevam prostor koji utječe na unutarnju dinamiku muslimanskog svijeta. Upravo takvu snagu imaju zaključci netom okončanog susreta cionističkog zločinca Natanjahua sa indijskim premijerom Modijem. Tokom dvodnevne posjete Izraelu nastavljeno produbljivanje odnosa između dvije države. Modi je čak na X platformi objavio, a što je u kontekstu sadašnjih događaja potpuno prirodno, da su čelnici dvije države donijeli historijsku odluku da dugogodišnje partnerstvo podignu na nivo Posebnog strateškog partnerstva. Indijski premijer je pokazao da je potpuno prihvatio ulogu koju mu Tel Aviv namjenjuje, a to je da postane jedan od najznačajnijih proksija cionističkog režima.
S druge strane, ovo dodatno učvršćivanje odnosa – američki novinar Tucker Carlson je to već spomenuo u jednoj od svojih posljednjih objava – povezano je i sa zabrinjavajućim recentnim zahlađenjem Nju Delhija i Vašingtona, što Izraelu nikako ne ide u prilog i na ovaj način nastoji održati Indiju što čvršće uz bok evangelističko-cionističkog saveza.
Jedna od pohvala koju je Natanjahu uputio Modiju bilo je i laskanje da Indija nikada u historiji nije pravila probleme Jevrejima. Ovo smiješno podilaženje ne treba naročito analizirati, ali dobro ilustrira na kakvim se temeljima grade trenutni savezi i koliko se ništa osim golog interesa više ne uvažava na planu međunarodnih odnosa.
Cionistički povratak u Meku
No, zašto je ovaj savez značajan upravo sada odgovor pruža razvoj događaja između Pakistana i Afganistana. Napetosti između ove dvije države posljednjih mjeseci su rasle do vrlo ozbiljnih konfliktnih situacija, ali ono što se počelo događati u četvrtak, 26. februara, potpuno otvara prostor cionističkom rovarenju na području historijskog Velikog Horasana. U ovome konfliktu naziru se tri velika strateška cilja koja bi u slučaju njihovog ostvarenja Tel Avivu dala ogromnu moć i moguću realizaciju ideje o punoj dominaciji na Bliskom Istoku.
Možda krajnji cilj cionista najbolje objašnjava izraelski pisac Avi Lipkin kada u svome djelu Return to Mecca (Povratak u Meku) navodi tri glavna stupa, za koja vjeruje da su dovoljna da promijene lice Bliskog Istoka i potpuno ga podvrgnu Tel Avivu. Lipkinovi stupovi odražavaju mješavinu vjerske ideologije i vojne strategije koja je prokuljala iz zabarikadiranih podruma na svjetlost dana ne samo njegovim pisanjem već i mnogim drugim tumačenjima o potrebi uspostave Velikog Izraela. Prvi stup “Ponovno pisanje vjerske geografije“, po njemu, treba uspostaviti ravo Jevreja na Arapskom poluotoku, ali i polaganje prava na saudijske zemlje kao dio drevne jevrejske baštine.
Strategijom haosa, o kojoj sam nešto govorio u članku od prije mjesec dana, trebaju se fragmentirati glavne države regije u zaraćene mini-države uslijed uzburkanih sektaških i etničkih prijepora dok se treći stup oslanja na veliku mobilizaciju evanđeoskih kršćana na Zapadu, nudeći im “Povratak u Meku“ kao biblijsko proročanstvo koje prethodi Posljednjem danu. Politička eshatologija je, dakle, postala značajan koncept u donošenju odluka i planiranju akcija tako da križarsko-cionistički rat koji bi doveo do željene kontrole nad Mekom i Medinom treba sagledavati u kontekstu završnog i potpunog rušenja moralnog kompasa i političkog duha islamskog svijeta.
Sukob Pakistana i talibana u svjetlu napada na Iran
Preko otvaranja sukoba između Kabula i Islamabada invazija na Iran postaje jednostavnija, jer stavljanje Pakistana, kao jedine muslimanske nuklearne sile, u ambivalentan odnos prema invaziji (Afganistan je stao uz Iran i čak najavio zajedničku borbu što Pakistan automatski, u najmanju ruku, čini neutralnim) olakšava Vašingtonu u silini udara i njihovom medijskom “peglanju“ svega šta se bude događalo u Iranu ali i na Bliskom Istoku.
Druga stvar je moguće američko vraćanje baze Bagram u Afganistanu, što je Trump pored Venecuele, Panamskog kanala i Grenlanda, naglasio kao ciljeve američke vanjske politike čime šalje snažnu poruku Kini o njenoj neučinkovitoj trećoj fazi strategije pomjeranja. Afganistan je posljednjih godina učinio vrlo značajne korake u približavanju Pekingu, a ovo bi bez sumnje bio značajan udarac objema stranama.
Pakistan je u posljednjih godinu dana dao sebi za pravo da može obećati Amerikancima vraćanje ove zračne baze, iako je Afganistan bio rezolutan i negirao bilo kakvu mogućnost odricanja kontrole nad istom. Islamabad, lažno uvjeren da može utjecati na talibane kada je propao njihov plan nagovaranja i podmićivanja, okrenuo se ka destabilizaciji vlade u Kabulu s ciljem postizanja ciljeva SAD-a i tako otvorio prostor za nemire u regiji. Također je pokrenuta propagandna mašinerija koja treba pokazati unutarnje razdore među talibanima čime se otvara prostor Pakistanu za ozbiljne vojne i političke upade.
Treći, vjerovatno i najbitniji cilj, bio bi urušavanje trilaterale Ankara–Islamabad–Rijad koja je budila nadu zemalja unutar muslimanske geografije da će policentrični poredak biti popunjen i jakim islamskim polom (turski predsjednik Erdogan je nedavno javno izrekao da vidi Tursku kao četvrti pol multipolarnog svijeta) i na taj način zaustaviti dugi historijski pad koji je prostor islama unazadio i unakazio do neprepoznatljivosti. Vrlo bitna tačka ovoga cilja, rekao bih i posljednji potez koji bi uslijedio, jeste limitiranje kapaciteta Turske, ukidanjem potencijala trilaterale, otvaranja problema Kipra i spora sa Grčkom te jačanja unutarnjeg političkog animoziteta između političkih stranaka AKP i CHP, što je nastavak politike iz Bidenovog mandata.
Pakistan trpi ogromne unutarnje animozitete koji su počeli dirigiranim napadom na bivšeg premijera Imrana Khana te njegovim skidanjem sa pozicije u aprilu 2022., a potom i njegovim hapšenjem. To je ostavilo veliki traga na pakistanske Oružane snage, koje su imale presudnu ulogu u rušenju premijera tako da je pozicija Islamabada, između ostalog i zbog dvostruke igre tokom američko-afganistanskog rata koju su SAD vremenom “pročitale“, došao u vrlo nezavidan položaj. Naime, Pakistan je dobivao ogroman novac od SAD-a za podršku i davanje potrebnih podataka dok je u međuvremenu podržavao određene talibanske frakcije preko pružanja skloništa u Pakistanu tako ih, zapravo, skrivajući to od SAD-a.
Pakistanska potreba za američkim novcem
Čitav ovaj pakistanski rašomon stavio je Islamabad u poziciju ovisnosti tako da trenutno vlast pokušava ponovo osigurati status posrednika i pomagača SAD-a ne bi li dotok financijskih sredstava počeo funkcionirati. Zbog svega šta se događalo ranije sada su spremni čak ponizno izvršavati zadače koje im budu dodijeljene. Ne treba nikako gubiti iz vida kako je to najznačajnija stavka u ponašanju pakistanskih vlasti jer su financijski tokovi, posebno iz UAE i Saudijske Arabije zaustavljeni, a stanovništvo ne vidi obrise ekonomskog pozitivnog ishoda.
Ovaj stav kojim se nastoji impresionirati Sjedinjene Države i zadobiti njihovu naklonost, dakle, za cilj ima samo dobivanje novca. Ključni problem je što će dolari završiti u džepovima pakistanskih korumpiranih generala u želji da osiguraju sebi i svom potomstvu lagodan život. Već ozbiljno narušeni odnosi u Oružanim snagama će, skoro neminovno, dodatno dezintegrirati Pakistan što će i njegov savez sa Kinom staviti pod pritisak čime gore spomenuta Indija sebi otvara prostor za hegemoniju u tom dijelu svijeta.
Šta se, dakle, može zaključiti iz ovog trenutnog razvoja događaja? Dok osovina Vašington-Tel Aviv vrlo pomno vuče poteze kojima nastoje ostvariti dalekosežne ciljeve – možemo ih smatrati iluzornim, bolesnim ili nadrealnim – stvarajući čvrstu mrežu islamofobičnih saveza, muslimanske zemlje djeluju kao ulični svirač koji želi od prolaznika da dobije novac za večeru. Dok američki predsjednik Trump nastoji zatvoriti sukob u Ukrajini isključivo s ciljem oslobađanja zapadnih sredstava koja se daju Kijevu i preusmjeravanja istih ka Tel Avivu usput odobrovljavanjem Rusije pa čak i njenim pristajanjem na strategiju prema Bliskom Istoku, muslimanske zemlje, njihove elite ili barem dio istih ne vidi dalje od bankovnih računa kojima definiraju vlastiti značaj.
Dok potajno žele vidjeti Iran na koljenima zbog unutarmuslimaskog sunijsko-šiijskog razdora, potpuno im promiče da su pripremljeni za egzekuciju. Iran je napadnut, otvara se put Lipkinovim željama.
Čudan zeman nastade al s razlogom nastade.
Čudan zeman nastade al s razlogom nastade.
Komentari
Ovaj članak nije moguće komentarisati.
