Razglednica iz 1900. godine – podsjećanje na sudbinu jednog mosta i jednog naroda

Vladao je strah i mi smo se tada, pokrenuli za Tursku“.

Kasim Erarslan odavno nije među živima.

Prilikom našeg susreta prije 28 godina, prepričao je mnoga sjećanja njegovog rahmetli oca i majke, vezano za život na Arslanagića mostu.

Ljubav prema vodi na njega je prenio njegov otac, koji, po Kasimovoj priči, nikada nije zaboravio rijeku Trebišnjicu na kojoj je rođen, a ni most preko kojeg su prelazili s jedne na drugu stranu rijeke.

„Rijeka je bila čista, pričao je otac i u drvenim burilima su donosili vodu koja se pila. Kad smo došli u Tursku otac je nabavio đemiju (lađa.op.a) i stalno bio na vodi. Nije bilo rijeke, ali jeste more. I ja sam čitav život proveo na đemiji, vozio voće, najviše šeftelije koje sam prodavao po Stanbolu. Kao i moj otac, starost sam dočekao na vodi“.

U vrijeme kad je 1900. godine nastala čuvena fotografija Arslanagića mosta, Kasim Erarslan nije bio rođen. Dugo je, kazao nam je, čuvao  razglednice koje su mu svojevremeno stizale od  nekih trebinjskih rođaka, a na kojima je bila slika Arslanagića mosta.

Ispričao nam je, također, da se njegov rođak Huso Arslanagić rodio 1914. godine i to na putu od Trebinja prema Karamurselu, a ni jedan ni drugi, za života nisu uspjeli posjetiti Trebinje iako su „dali jemin“ da će to učiniti.

Znao je da je most zbog izgradnje hidroakumulacije Gorica, demontiran i početkom sedamdesetih prenešen na lokaciju naselja Police s jedne i naselja Gradina s druge obale rijeke Trebišnjice u gradu Trebinju.

Ali nije znao da je tokom agresije taj isti Arslanagića most, nečasno preimenovan u „Perovića most“.