Priprema se velika pljačka državne imovine koja pripada svima na jednak način

Nakon Drugog svjetskog rata Bošnjaci su opet bili izigrani nakon što je Titova Jugoslavija kolonizirala Srbe u Vojvodinu gdje su dobili kuće i zemljišta protjeranih oko 350.000 do 400.000 Nijemaca. Pojedine porodice su se „pocijepale“ pa su tako dobili zemlju „na dvije strane“. Slično se dogodilo i sa naseljavanjem Hrvata i Srba u Slavoniju i Bosansku Posavinu na njemačka i mađarska imanja i naseljavanju Hrvata u Dalmaciju na imanja Talijana.

Luka Šibenik 100% u vlasništvu države Bosne i Hercegovine

Državno vlasništvo u SFR Jugoslaviji se nazivalo „društveno vlasništvo“ i bilo je veoma značajno. Nastalo je od onoga što je naslijeđeno od Kraljevine Jugoslavije (vlasništvo ogromnih kompleksa šume, zemljišta, rudničkih, industrijskih i drugih postrojenja, saobraćajnica i dr.), kao i raznim mjerama države, kao što su konfiskacije, nacionalizacije, eksproprijacije, izgradnja novih objekata, kapaciteta i sl. Tim mjerama su najčešće pogađani Bošnjaci, mnogo više nego ostale narodnosti. Primjera radi ukazujemo da je prilikom izgradnji velikih hidrocentrala (Jablanica, ostale hidrocentrale na Neretvi, Drini) ili velikih poljoprivrednih dobara, najčešće eksproprirano zemljište Bošnjaka. Za to oduzeto zemljište su davane male ili simbolične nadoknade. Tako se moglo dogoditi da je tzv. Andrić grad u Višegradu koji je sada u vlasništvu filmskog reditelja Emira Kusturice i Vlade Republike Srpske, sagrađen na oduzetoj Bošnjačkoj zemlji u vremenu gradnje HE Višegrad, a da je novi NP Drina uspostavljen skoro u potpunosti na zemljištu u vlasništvu Bošnjaka (primjedba Z.B.).

I mjere nacionalizacije su najčešće pogađale Bošnjake. To se naročito odnosi na institucije Vakufa (zaklada, zadužbina) koje su još od druge polovine XV stoljeća naovamo osnivali ugledni Bošnjaci radi ostvarivanja kulturnih, vjerskih, karitativnih i drugih svrha. Vakufi su u velikoj većini bili nacionalizirani ili eksproprirani, a zemljišta u vlasništvu Vakufa potpala su pod udar agrarne reforme i vlasništvo države.

Zbog svega što je rečeno i što ovaj put nije rečeno, instituciju državnog vlasništva treba suptilno vrednovati i nikako podleći floskuli etničkih podjela. Naročito državno vlasništvo se ne može procjenjivati po mjerilima i kriterijima etničkih političkih stranaka, jer su svi građani Bosne i Hercegovine ravnopravni i primjenom principa jednakosti pred Ustavom i Zakonom, sva državna imovina pripada svima na jednak način – zaključuje sudija Zlatko Badrov.

Zašto se ne implementiraju presude Suda za ljudska prava iz Strazbura ako je to Ustavna obaveza i zašto se razdvaja državna imovina?

Navedene činjenice su od esencijalne važnosti danas u vremenu postratnih trauma prouzrokovanih masovnim ratnim zločinima, genocidom, etničkim čišćenjima stanovništva, sistematskim uništavanjem kulturne baštine, po pravilu na teritorijama van kontrole Armije RBiH. To ne amnestira političku stranku SDA za poratno vrijeme „tranzicije“  koja zajedno sa drugim etničkim političkim strankama u Bosni i Hercegovini snosi punu odgovornost za civilizacijski fijasko našeg društva. Govorimo o vremenu u kojem je društvena imovina nakon posljednjeg agresivnog rata, dekretom pretvorena u državnu, a potom privatizirana na način da je postala vlasništvo oko hiljadu osoba u čitavoj Bosni i Hercegovini. Potrebno je pomenuti da postojeći Ustavni okvir omogućava uspostavljanje državne kompanije koja bi upravljala imovinom van Bosne i Hercegovine i imovinom i pravima  (hidroelektrane i dr.) koje BiH (ne)dijeli sa  susjedima.

Današnja Bosna i Hercegovina je doživila demografsku katastrofu i predvodi žalosnu listu zemalja svijeta sa najvećim mehaničkim gubitkom stanovništva u posljednjim decenijama. Zemlja je agresivnim ratom, ratnim zločinima i genocidom teritorijalno etnički podijeljena što nema primjera u našoj cjelokupnoj poznatoj historiji.

Države istočne Evrope van vojnog NATO saveza su postale poprište nadmetanja velikih sila, a etničke političke oligarhije su srasle sa mesijanskim vjerskim zajednicama koje zaostalost prihvaćaju kao svoje pravo. „Taj mesijanski „drugi um“ je postao genocidna praksa koja zaostalost prihvaća kao svoje pravo i uvijek sebe interpretira kao budućnost drugih. To nije pitanje neprosvijećenosti već obratno: to je zapošljavanje prosvjećenosti na proslavljanju zaostalosti. Tako je izabran jedini način na koji se sram zbog zaostalosti može pretvoriti u povijesni ponos, zapuštenost u mesijanstvo“ – (zabilježio je Vlado Gotovac, književnik, filozof i političar, isto).

Potpuno je jasno da su u pripremi smišljene pljačke, a ako bude potrebno i otimanja državne imovine Bosne i Hercegovine (pokretne i nepokretne stvari, morska voda i morsko dno, riječna voda i riječna korita, jezera, planine i dr. prirodna bogatstva, javna saobraćajna mreža, saobraćajna infrastruktura… koja služi svim ljudima u državi i kao takvo „javno dobro“ može biti izuzeto iz pravnog prometa – res extra commercium), nedavno izglasavanje Nacrta zakona o kriminaliziranju klevete i priprema Nacrta zakona o finansiranju NVO-a u entitetskoj NSRS. Preskupo su građani platili historijske lekcije da bi šutili domaćoj oligarhiji i Visokom predstavniku Schmidtu koji cementira status quo i obesmišljava samo postojanje multinarodnih građanskih stranaka.  

Tekst je izvorno objavljen na stranici Upoznajte svijet oko nas)