Prijedor – prva bosanska Srebrenica

Piše: Almasa Hadžić

Selim Omanović, zvani Did, logoraš je iz zloglasne Manjače. U vrijeme našeg susreta u maju 2016.godine, brojio je 76 godina.

Visok, uredan starac, s jasnom misli i još jasnijim sjećanjem na život koji se mjeri vremenom prije i poslije zarobljavanja.

Iako je, nakon puštanja iz logora, njegova adresa u jednom od predgrađa Londona, srce mu i dalje, kazao nam je, otkucava damarima njegovih rodnih Biljana.

A što se tiče duše, u nju više ništa ne može stati. Puna je do pucanja.

U logoru Manjača Selim je proveo pet mjeseci.

Kad je 17.decembra 1992. godine „leđa okrenuo“ logorskoj kapiji i stigao u Hrvatsku, bio je težak, kaže, 40 kilograma.

„Ja, ovoliki čovjek, a 40 kilograma. Neću nikad moći sebi objasniti kako sam izdržao. Ja izlazim, a sin ostao u logoru, ne mogu da se radujem. Bili smo skupa kad su nas zarobili i svo vrijeme zarobljeništva, ležao je pored mene.

Hvala Bogu, mjesec dana nakon mene i sin mi je pušten iz logora. I on je poslije došao u Englesku. Da budem iskren, ne može se niko od nas požaliti na uslove života i prava koja uživamo kao i svi građani Engleske, ali je moje srce u Biljanima“.

Redovno, kazao nam je, odlazi u Bosnu, obiđe svoje Biljane, familiju, pa opet nazad. I ne prestaje se nadati da će za života dočekati da mučitelji iz Manjače odgovaraju za svoja djela.

U društvu Dida Selima, tada smo zatekli i Fuad Dizdarevića, Senada Jakupovića, Seada Dedića, Rahmu Vukalića, uglavnom, svi prijedorske komšije i poznanici.

Čaršijski ljudi.

Torture mučitelja Omarske, Trnopolja, Manjače niko od njih ni nakon toliko godina boravka u Engleskoj nije zaboravio. I kad odluče da o njima progovore, bude im, kažu, lakše.

U danima kad se primiče obilježavanje tužnih prijedorskih godišnjica, svi do jednog, priznaju, njihova psiha se „raspada od tuge i sjećanja“

„Prijedor je bio prva bosanska Srebrenica. Ne zna se šta je teže – ili smrt puškom, ili mučenja kojima smo bili izloženi i koja većinu nas i danas proganjaju.

Svaka naša priča je posebna i uvijek se svodi na pitanje: kako živ čovjek može izdržati to što smo mi izdržali.

Zarobljen sam na svoj rođendan, a nakon 7 mjeseci provedenih u logoru, bio sam živi leš“, prisjetio se Fuad Dizdarević.

Nakon raspuštanja prijedorskih logora, oko hiljadu zarobljenika Manjače, Omarske i Trnopolja, krajem 1992. i početkom 1993. godine našlo se u Engleskoj.

Jedni su se nakon izvjesnog vremena vratili u BiH, jedni su, nakon psihičkog oporavka počeli raditi, dok su jedni, bez obzira na sve što im je pružala zemlja domaćin, do danas, mentalno ostali zarobljeni u čeljustima logorskih mučitelja.

„Kad dođe Dan bijelih traka, ja sa kompletnom porodicom, ako već ne odemo u Prijedor, nakon što stavimo fine svilene bijele trake oko rukava, krenemo, najprije, glavnom ulicom u kvartu u kome stanujemo, a onda sjednemo u metro i vozimo se do centra Londona.

Šetamo gradom dok nas noge ne izdaju. Prolaznici gledaju u nas, neki sa čuđenjem, a neki, kao da prepoznaju da je ta traka sinbol nečeg važnog, duboko se naklone prema nama i prođu.

Jednom nam je prišao uglađen gospodin i pita zašto nosimo tu traku. Objasnim mu, a on me gleda, kaže da je prvi put čuo.

Eto, zašto je važno da svi, tog 31. maja podsjetimo svijet na zločin u Prijedoru. Uvijek će biti neko ko je „prvi put čuo“, kroz suze mi je objasnio jedan prijedorskih logoraša koje sam srela u Engleskoj.

Fikreta Bačića, sreli smo u Hambarinama 20. jula 2019. godine. Skoro je bez glasa

Zagledan u tabute pripremljene za dženazu kaže da će tog dana, na šehidskom mezarju u Čarakovu, biti ukopano i nekoliko njegovih rođaka.

„Do sada sam bio na svim grobnicama, na svim dženazama. I svaki put, na svakoj dženazi, razmišljam kako ću i ja jednog dana stati u saf gdje će se kaljati dženaza mojoj djeci, majci, supruzi.

Živim s tom nadom, a dokle ne znam.

Prijedor je jedna velika grobnica iz koje, sa svakim pronađenim skeletom naših ubijenih viri zločinački pogled nekog od naših komšija koji su nam pobili djecu.

Zamislite srce jednog roditelja, kojemu je jedina želja da pronađe kosti svog djeteta i u mezar spusti njegov tabut“, zabilježili smo tada Fikretove riječi.

Mučenja i ubijanja Bošnjaka i Hrvata u prijedorskim logorima, zarobljavanje cijelih porodica i njihovo ubijanje na kućnom pragu, u dvorištu, na njivi, u džamiji itd, klasična je slika genocidne namjere za uništenje pripadnika jedne etničke skupine.

Jer kako drukčije objasniti ubistvo 102 prijedorske djece koja nisu znala ni za pušku ni za mržnju, a koja su u smrt odvođena skupa sa njihovim majkama, nanama, djedovima, očevima.

Prijedorčani će danas, u znak sjećanja na svoju ubijenu djecu, roditelje, braću, majke, sestre, prijedorski ulicama prošetati s bijelom trakom na rukavu i bijelom ružom u ruci.

Da podsjete na svoje nevino ubijene članove porodica, komšije, prijatelje, kako slučajno, neko ne bi rekao da nije znao.