Zabilježila: Almasa Hadžić
Nikad ga nisam srela a da nije bio nasmijan. Kad je nakon razmjene ubrzo stigao u Tuzlu, pri susretu, niko po njegovom držanju, osim fizičke iskopnjelosti, ne bi poznao da je preživio pakao srpskih logora.
Selamio bi se, pitao za zdravlje, za stanje na ratištu, sokolio koga je trebalo osokoliti. Valjda takvom snagom čovjeka nagradi duboka vjera u Allaha dž.š. i vjerovanje da sve što se čovjeku događa – događa se po Božijem određenju.
"Sve to podnesu insanska pleća, samo treba biti insan", govorio bi, uvijek se prvi hvatajući za džep da plati kafu uz komentar "ti ćeš drugi put".
Takav je bio Osman ef. Kavazović, predratni imam iz Brezova Polja, hodža koji je odbio ponudu brčanskog popa da izađe iz logora dok sve njegove zarobljene džematlije ne budu puštene na slobodu.
Znali smo svi da je bolestan, ali je skoro do posljednjeg dana pokušavao komunicirati sa rodbinom, prijateljima, uvjeravajući ih da je dobro.
Jutros su javili da je preselio.
Nađoh tekst iz 2016. godine u kome je, prvi put, javnosti otvorio svoju logorašku dušu.
Neka je rahmet dobrom Osman ef. Kavazoviću, časnom imamu, logorašu, pripadniku Armije Republike Bosne i Hercegovine.
............
...Prijeratni imam Azizija džamije u Brezovom Polju kod Brčkog, Osman ef. Kavazović jedan je od onih autentičnih svjedoka logorskog pakla kroz koji je u protekloj agresiji prošlo na hiljade Bošnjaka i Hrvata širom BiH.
Pakao se, kaže, mogao predosjetiti nekoliko mjeseci pred sami napad na Brčko, kada je počela neselektivna propaganda, počev od toga da se u njegovoj džamiji nalazi podrum u kome se krije oružje, do medijskih napisa kako je on vođa nepostojeće Handžar divizije.
Prvi put Osman-efendija uhapšen je 15. maja 1992. godine.
Sjeća se da su, nakon što je klanjao dženazu jednom svom džematliji, u njegov stan gdje je živio sa suprugom i dvije kćerke upali sada već osuđeni ratni zločinac Goran Jelisić i njegova vojska.
"Isprevrtali su sve, uzeli i moja i sredstva Islamske zajednice koja su pronašli, oduzeli mi vozilo i odveli me u logor Luka. Tamo je već bilo dosta Bošnjaka. Iscrpljivali su me svojim ispitivanjem, a onda, sutradan, na moje iznenađenje, pustili me da idem nazad u Brezovo Polje", prisjeća se Osman ef. Kavazović.
Nemir se već dobro bio uvukao u njegov džemat, priča.
Svakodnevno su stizale informacije o napadima srpske vojske i JNA u Podrinju, u Bijeljini, o ubistvima uglednih Bošnjaka u Brčkom.
Sa jedne strane Brezovo Polje okruživalo je 17 srpskih sela, a sa druge je bila rijeka Sava, priča, tako da nisu imali gdje "ni sakrit se, ni bježati".
"Bio je to klasičnoi geto u kome su, ne znajući šta ih čeka, spas već bile potražile mnoge bošnjačke porodice iz Brčkog.
A onda je došao taj tragični 17 juni.
Upali su u selo poput razjarenih zvijeri i oko 400 muškaraca, zajedno samnom odveli su u logor Luka.
Moju suprugu i dvije kćerke, te ostale žene i djecu iz Brezova Polja odvode u logor Lončari. Među zarobljenicima vidim moje učenike iz mekteba, gledaju me, onako, nemoćno, iz očiju im izvire pitanje zašto ih vode, šta će biti s njima. To su trenuci koji se ne zaboravljaju i s' kojim se, jednostavno, čovjek nosi dok je živ", priča Osman ef.
I zaplaka. Sjedimo u jednoj kafe-slastičarni u Tuzli, blizu zgrade u kojoj stanuje. Kaže "halali, ali suze ne biraju kad će krenuti".
Šta se sve nagledao u logoru Luka, šta je lično preživio, Osman-ef. rijetko o tome govori.
