Pred Bajram na Kula Gradu

Piše: Almasa Hadžić

Jučer ja na Kula Gradu. Odoh, velim, uoči Bajrama je, pa da obiđem Zilhu.

Nije Zilha svako. Fina, smjerna, čestita vjernica, a tek insan.

Tišina na Kuli. Čistoća avlija, koliko i samih kuća, oduvijek je krasila ovu mahalu povrh Zvornika.

Miris baklave iz jedne od kuća pored kojih prolazim, najavljuje dolazak Bajrama.

Đulbeg uređuje džamijsko dvorište.

Uzbrdo, nekih desetak metara od džamije Zilhina je kuća. Pored njene i kuća njene sestre Raze.

„Bujrum, bujrum... Dobro vi meni došli. E nek ste svratili“.

Ulazimo u kuću. A kuća čista, blista. Pravi bajramski ugođaj. Kaže da je lako postiti, a i džamija joj uz kuću pa svaki namaz u džamiji može klanjati.

„Kako živiš Zilha“, pitam.

Osmjeh joj sinu s lica. Grohti na njoj novi kat haljina, fina, vesela šamija. Svako malo ustane, kao da ju je pred gostom sramota sjediti.

„Šućur Allahu dobro je. Grijeh bi bio žaliti se. Važno je da je insan zdrav i da je zadovoljan s onim što ima. Posijala sam baštu, dat će Bog da i ove godine rodi i krompir, i luk, i buranija. Meni i Mrkom dosta“...

Mrki je Zilhin mlađi brat o kome se ona brine.

Zilha nema ni platu ni penzij. A nema ni Mrki.

Nije se udavala, a mogla je, imala je prilika. Veli, mati joj dugo bolovala, pa je ona pazila sve do smrti. A nakon matere pazila i tetku Aliju, materinu sestru.

Preselila je Alija pretprošle godine u 93. godini života.

„Da su mi samo žive. Voljela sam i tetku ko i mater. Tetka je oduvijek živjela s nama. I u izbjeglištvu smo bile skupa, brinuli se jedni od drugim. Kad smo se vratili na Kula Grad kao da je cijeli svijet bio naš“.

Suze joj orosiše lice pri spominjanju majke i tetke.

Zauči podnevski ezan i Kula Grad odjednom živnu. I muškarci i žene žure u džamiju.

„A ti Razo kako deveraš, kako djeca“, pitam Zilhinu sestru koja se, jednako kao i Zilha, obradovala mom dolasku.

Suprug joj je ubijen 1992. godine, a ona se sa troje male djece našla u izbjeglištvu u Tuzli.

„Dobro hvala Bogu. Primam invalidninu. Mašala. Kad imam marku u džepu ja sam zadovoljna. Kćerke su se poudale. Žive, brinu o sebi, a i obilaze me. Sin radi u Hrvatskoj na nadnicu, može sebi.

Imam kravu, imam bašču. Kad pomislim kako nam je bilo kad smo protjerani, pa u prvim danima povratka, onda se na sav glas zahvaljujem Allahu na ovoj ljepoti. Ne volim nezadovoljne ljude“.

Zilha i Raza su se na Kula Grad vratile 2002. godine. Kuće im nisu velike, ali im, kažu, i ne trebaju veće.

„I oni što u vilama žive, na onaj svijet ništa ne ponesu. Ja sam zadovoljna. Nafaka je od Boga, ali i od ljudi.

I kad nemaš, ono se pojavi neko i obraduje te. Eto, iz onog dalekog Japana, neka organizacija, zahvaljujući našem Izetu Mehinagiću, da ga Allah obraduje dženetom, dala sredstva da nam se napravi kuća. I sad se molim za zdravlje tih ljudi.

Insan treba biti zadovoljan. Preživjeli smo rat, progon, neimaštinu, glad, bolesti i umiranje najdražih, gledali kako nam dušmani ubijaju mladost i, opet, vratili se na svoje.

Ima li šta ljepše nego da ti kuća bude pored džamije, pa kad ezan zauči, a ti i ne zaključaš vrata, već otrčiš u džamiju da klanjaš“.

S kesom onog šta joj se u kući zateklo Zilha me prati do avlijskih vrata.

„Hoćeš, Allahom se velikim kunem. Imam ja svega. Ponesi. Znaš da mi je drago kad ti dođeš“.

Ne mogu da je odbijem.

Znam da Zilha nema ni platu ni penziju i da je njeno najveće bogatstvo ono čisto, široko vjerničko srce koje je uvijek zadovoljno.

Selamimo se.

Odoh na turbe Šejh Kaimije. Sve oko turbeta uredno, čisto.

Vraćam se nazad u Tuzlu posramljena zbog svakog svog nezadovoljstvom, bijesa što nešto nije ovako, ili onako, zbog svakog svog straha što nečeg nema ili bi moglo usfaliti.