Poslije pandemije – rat?

Piše: Sead Numanović

Milorad Dodik ponovo je uzburkao strasti najavom da će pokrenuti pregovore o otcjepljenju entiteta RS iz Bosne i Hercegovine.

"Dolazim ovdje i predlažem akt o referendumu, makar to bio i moj posljednji čin", rekao je Dodik jučer za govornicom entitetske skupštine.

Dan prije, imao je susret s ministrom odbrane Srbije Nebojšom Stefanovićem.

Zvanično Sarajevo reagiralo je očekivano.

Napuhani političari su ga čak i izazivali da to uradi.

No, šta ako Dodik konačno ispuni obećanje?

Koja će ga to sila zaustaviti? Ko će ga uhapsiti, zatvoriti, osuditi i strpati iza rešetaka do kraja života?

Šta to Federacija, probosanski politički blok, bošnjačke stranke... imaju? Koji je to adut u rukavu?

Krenimo redom u razlaganju najgoreg scenarija.

Dodik raspiše referendum!

U ishod ne treba sumnjati. Postidjeli bi se i sjevernokorejski i bjeloruski diktatori!

Raspisivanje referenduma o otcjepljenju entiteta RS je objava rata.

Šta je realna reakcija Sarajeva na to?

Poziv međunarodnoj zajednici da intervenira i međusobni brutalni verbalno-politički rat o tome ko je kriv za to.

Šta je međunarodna zajednica?

U našoj percepciji to su SAD i Evropska unija. Zadnji put smo dobro iskrvarili i sabijeni smo na jedva trećinu teritorije Bosne i Hercegovini i, nakon genocida, dovedeni za pregovarački stol s dželatima kojima smo morali dati krvave ustupke. I to sve s ustrojenom armijom od 250.000 ljudi koja je počela oslobađati teritorije, ali je narod bio doveden na ivicu istrebljenja.

Iz Evropske unije bi automatski došao odgovor u kojem „mole sukobljene strane da pregovaraju“. U toj poruci bi bio sadržan i prećutni pristanak na rezultate referenduma.

Srbija bi skočila na noge šaljući javne pomirljive poruke i „tajne“ kontingetne oružja i dobrovoljaca.

Hrvatska bi bila u istinskom predratnom stanju s Hercegovinom popunjenom „onim čime treba“.

SAD bi, zajedno s EU, Dodika izopćili iz političkog društva zabranjujući mu putovanja tamo gdje inače (rijetko) ide ili uopće ne ide i zamrzli (nepostojeću) imovinu.

U Vijeću sigurnosti rezolucija o osudi referenduma i otcjepljenja entiteta RS ne bi prošla, jer bi je blokirale Kina i Rusija.

Turska bi bila bijesna. Prijetila bi na sve strane, po uzoru na Krim, i – ništa ne bi uradila. Zvanična Ankara bi ustupke tražila na nekoj drugoj strani.

Niko, zvanično, ne bi priznao RS, ali bi faktičko stanje ostalo, kako to vidimo u rastućem broju slučajeva.

Institucije Bosne i Hercegovine bi se raspale kao kula od karata.

U njima bi ostali Bošnjaci i po koji Srbin i Hrvat.

Dodik, kao i Čović, godinama pripremaju teren za ovakav scenario.

Alija Izetbegović je cijeli svoj politički život upozoravao da se ne smijemo umoriti od borbe za Bosnu i Hercegovinu. A mi smo se davno umorili.

Borba za Bosnu i Hercegovinu je višesmjerna. Ona znači i predan rad na ispravnom radu institucija od vrha do dna, a to se postiže postavljanjem na pozicije najsposobnijij, a ne najpodobnijih. To, naravno, nismo učinili. Svaka probosanska stranka (a tu su i ove bošnjačke), bez izuzetka provodi negativnu kadrovsku politiku instalirajući na ključne pozicije klimoglavce.

Borba za Bosnu i Hercegovin znači predani rad na međunarodnoj sceni. Lobiranje, povećavanje broja jakih prijatelja, principijelan rad... Naša diplomatska služba je, s par časnih izuzetaka, od zla oca i još gore matere!

Borba za Bosnu i Hercegovinu znači i neprestano usavršavanje.

To uključuje i odbrambene potencijale.

U proteklih par godina svjedočili smo opasnom sijanju iluzija o premoćnosti naše vojne industrije.

Borba za Bosnu i Hercegovinu znači i akciju. Stalnu, inovativnu, nepokolebljivu.

Mi smo u stalnoj reakciji, defanzivi i međusobnoj rastućoj zavadi.

Sve to stabilno vodi u raspad države i nestanak.

Tačka!