Političko-medicinske kukumavke

Piše: Almasa Hadžić

Postoji li u vrijeme pandemije i jedan drugi grad u državi, osim Sarajeva?

Da pojasnim, lično, volim Sarajevo „ko oči u glavi“. Ali volim i Tuzlu i Gradačac i Kalesiju i Zvornik i Srebrenicu i Zenicu i Tešanj i Zavidoviće i one Kaćune pored Zavidovića u kojima je nedavno, od korone, umrla majka mog prijatelja i Sanski Most i Bužim i Cazin i Bihać i Goražde i Foču i Brčko i Banju Luku, Bijeljinu, a o Mostaru, Trebinju, Stocu ... da i ne govorim.

I sve one gradove koje nisam pobrojala volim na ovaj ili onaj način, jer se u njima osjećam svoja na svome, jer su dio mog identiteta i jer su mi svi oni dali nešto od svoje naravi, bilo za one dobre ili manje dobre strane moje ličnosti svejedno.

Sve se glasnije čuje pitanje da li i u jednom drugom gradu u Bosni i Hercegovini postoji korona i oni koji se bore sa ovom nemani, ili problemi sa kojim se u toj borbi susreću njeni borci, osim u Sarajevu.

Sudeći po onom što gledamo, čitamo i čujemo iz usta medicinsko-političkih kukumavki u zadnjih nekoliko mjeseci i dana, izgleda da ne postoji.

Znaju li te iste medicinsko-političke kukumavke kako se sa pandemijom koronavirusa nose ljekari na UKC Tuzla ili oni u Bihaću, Mostaru, ili ljekari domova zdravlja u malim općinama kojima na vrata dnevno gruhne na desetine novozaraženih pacijenata, a oni nemaju ni čestito vozilo Hitne pomoći da ih prevezu do neke od COVID bolnica.

Znaju, sigurno, ali se prave da ne znaju.

Ali zato mi, cijela Bosna i Hercegovina, znamo šta je prije podne, izjavio i koga je optužio za teško stanje pandemije, ministar zdravstva u Sarajevskom kantonu, ili dokoni, penzionirani ljekar neke od sarajevskih bolnica, a šta je njemu poslijepodne odgovorila direktorica Kliničkog centra ili neko iz užeg djela njenog istomišljeničkog rukovodstva.

Slušamo to mjesecima i danima dok se i u Sarajevu i u Tuzli i svim drugim gradovima u državi ljekari rudarski bore za svakog svog pacijenta i, odani Hipokratovoj zakletvi, rade i ne pitaju za radno vrijeme i plaću, riskirajući tako vlastitu, ali i zarazu svojih porodica.

Znaju li oni u Sarajevu, što ne silaze sa TV ekrana, da je skupi „actemra„ generički, „tocilizimab“ lijek, odavno na bolničkoj listi u Tuzlanskom kantonu, jer ga je, još prije nekoliko godina, kad nije bilo pojma o pandemiji, na listu besplatnih lijekova stavila tadašnja „nedemokratska“ Vlada TK.

Na listu je ovaj skupi lijek, kao podršku liječenju reumatoidnog artritisa, stavljen na preporuku tadašnjeg ministra zdravstva, koji se, jednostavno, samo bavio svojim poslom.

Lijek se, saznajemo, danas aplicira i u teškim slučajevima zaraze koronavirusom, koliko uspješno ne znamo, ali znamo da je prava pomama rodbine oboljelih u Sarajevu da isti nabave.

Lijek je, nažalost skup i u Sarajevu i Istočnom Sarajevu košta više od hiljadu maraka, dok je u TK isti besplatan.

U Sarajevu je, trenutno, najveći broj slučajeva zaraze koronavirusom. Logično, u Sarajevu je i najveći pritisak na bolničke centre, a o ljekarima da i ne govorimo.

Sarajevski ljekari – rudari se, uglavnom, ne čuju, oni ne komentiraju, ne napadaju, ne traže krivce, ne politiziraju profesiju... Jednostavno, rade kako najbolje znaju i umiju uz logistiku koju im na raspolaganje stavljaju njihovi menadžmenti, ministri, premjeri itd.

Nažalost, isti ti menadžmenti, ministri, premjeri, većinom nekad vrsni ljekari, kojima je politika postala uža specijalnost, sve više postaju generatori međusobne netrpeljivosti i bespotrebnog stvaranja ljekarskih tabora, ponižavajući tako brigade medicinskih profesionalaca ne samo u Sarajevu, već širom države.

Građane koji su u strahu od zaraze, kako to nedavno reče uvaženi prof. dr. Zlatko Ercegović iz Tuzle, ne zanima šta će u Sarajevu ili bilo gdje drugo prije podne kazati „oni s brda“ a poslijepodne im odgovoriti oni „ispod brda“.

Ako to do sada nisu shvatile sve ove silne političko-medicinske kukumavke što nas i po danu i po noći bombardiraju izjavama o vlastitoj superiornosti, ali da su za ono loše što se događa u zdravstvu „krivi drugi“ onda je vrijeme da stanu pred ogledalo. A nisu ni premladi da ne mogu da shvate.