Odmah na početku moram naglasiti, za razliku od Senada Čolakovića (autora teksta Pazarsko licemjerje, objavljenog na portalu indeksonline.rs), rođen sam i živim u Sarajevu, ali često boravim u njegovom rodnom Novom Pazaru i moram priznati da sam čitajući tekst pomenutog autora osjećao istu vrstu ritualnog i iskompleksiranog signaliziranja koje poznajemo u Sarajevu.
Autor, iako dolazi iz Novog Pazara, je očigledno asimilirao i prisvojio sve komplekse i retoriku društvenog diskursa koje imamo u Sarajevu već decenijama i koji slično povicima da je Sarajevo kasaba, naziva i svoj rodni grad Novi Pazar palankom, grad koji ne želi da igra po pravilima koja su prihvatljiva autoru i njegovom novom miljeu u Sarajevu. Samim tim, autor je postao još jedan avatar u retorici koja se može nazvati kulturološkim ratom između, s jedne strane, samoproglašene „progresivne“ manjine koja se zalaže za postepeno (a u krajnosti i potpuno) oponašanje Zapadnih kulturnih vrijednosti i s druge strane, osviješćene većine koja gaji svoju vlastitu civilizacijsku tekovinu i vjersku tradiciju.
Autor često koristi izraz „gomila“ da iskaže određenu kvantitativnu većinu u odnosu na njegov preferirani kulturološki narativ, a time i frustraciju pripadanja manjini budući da „progresivna“ ideologija, kao što i njen naziv nagovještava, obećava svojim pristalicama neminovno udaljavanje cjelokupnog društva od prethodnih tradicionalnih vjerskih vrijednosti i to u korist potpunog mimetizma moderne zapadne kulture koja je sebe arbitrarno proglasila univerzalnom i time pridala sebi supremacistički karakter.
Istovremeno, koristeći izraz „gomila“, autor iskazuje i vlastitu fantazmu da su stavovi koji se protive njegovoj preferenciji usvajanja čak i površnih zapadnih tradicija, kao što su kićenje jelki, isticanje Djeda Mraza ili slavljenja gregorijanske Nove godine, posljedica manjka obrazovanja u široj populaciji. Stvarno stanje je zapravo sasvim suprotno, jer upravo su visokoobrazovane elite, bile one vjerske ili akademske, te koje artikulišu preporod naših vrijednosti, dok su autorove pejorativne „gomile“, zapravo naši sugrađani, nosioci naših vrijednosti ne samo u teoriji, nego i u svakodnevnoj praksi.
Da je drugačije, bilo bi neodrživo, jer kako Albert Camus u svom djelu „Pobunjeni čovjek“ navodi, posao elite nije da sprovodi misonarski inžinjering nad „nepodobnim“ društvom kako bi uvela arbitrarni „progres“, već da afirmiše i artikuliše već prisutne odlike, interese i istinske univerzalne vrijednosti društva iz kojeg i sama dolazi. Također je W.E.B. Du Bois kroz svoje temeljno djelo „Duše crnačkog naroda“ osvijestio svoje sunarodnjake da se oslobode nametnutih kompleksa i autorasizma koji proizilaze iz slike tuđe suprotstavljene kulture, umjesto afirmiranja vlastitog identiteta.
Društvenog konsenzusa svakako nema ni u jednoj kulturi, ali ono što čini kulturu i kolektivni identitet jesu upravo njene odlike koje se razlikuju od drugih kultura i identiteta. Jednosmjerna prilagođavanja jedne kulture drugoj ili zahtjev za asimilacijom u tuđu kulturu pod krinkom nepostojećeg „univerzalizma“, samo i uvijek predstavljaju formu i alat imperijalizma jednog identiteta nad drugim.
Igre bez granica
Čak bi u određenim „progresivnim“ sredinama na Zapadu čin udaljavanja javnog novca od tradicionalne simbolike bio smatran kao krajnji akt progresivnog sekularizma.
Ipak da se vratimo na navodni meritum autorovog teksta o ponašanju navijača Novog Pazara tokom boks meča ili nedostatku Djeda Mraza ili kićenja jelki i ulica u Novom Pazaru. Odmah se može primijetiti da je prvi navedeni primjer o navijačima na boks meču forsiran, jer sigurnosni propusti u organizaciji boks meča bi bili izraženi bilo gdje i često jesu. No, iako je bizarno argumentovati vezu između sigurnosne organizacije boks meča i kulturološkog rata koji autor vodi, primjetno je da smo također imali sličnu kritiku „progresivnog“ dijela Sarajeva na račun navijača BiH tokom nedavne košarkaške utakmice protiv Srbije, kritiku koja također nije naišla na plodno tlo kod velike većine građana Sarajeva.
U Evropi redovno gledamo sukobe navijača, ali i pravnu zaštitu određenih navijačkih skupina. Svjež primjer je i pravna zaštita navijača Maccabi Tel Aviva u Ujedinjenom Kraljevstvu i Kraljevini Holandiji, uprkos fizičkim napadima navijača na imigrante muslimanskog porijekla na ulicama, kao i dokumentiranim povicima navijača na ulicama Amsterdama o ubijanju Palestinske djece uz parolu „zašto više nema škola u Gazi, jer nema više djece“. Sve od navedenog je prošlo, ne samo bez osude vlasti ili sankcija, već uz pravnu i političku zaštitu navedene navijačke skupine od strane političke vlasti i medija u obje spomenute Zapadne države.
Također vrijedi spomenuti i organizaciju utakmice u Sarajevu, koju je predvodila „progresivna“ vlada u Kantonu, u kojoj su prvobitno trebali prisustvovati navijači Hapoel Tel Aviva (često pripadnici IDF-a), zbog signaliziranja Zapadu da je Sarajevo, uprkos genocidu koji se provodi, „otvoren grad“ i prema vojnicima vojske koja je taj genocid izvršila.
O praksama regionalnih navijačkih skupina, posebno iz Grčke, ne treba trošiti riječi, osim da se napomene da nisu snosili nikakve sankcije za slavljenje genocida u Srebrenici. Konstantna samokritika „progresivnog“ dijela društva za propuste tokom sportskih događaja u Sarajevu ili Novom Pazaru od strane domicilnih navijača ne predstavlja nikakvu vrlinu, već licemjerstvo u kontekstu kulturnih i sportskih dešavanja na Zapadu.
Advent u Novom Pazaru?
Da konačno uzmemo i kulturološke primjedbe koje je autor naveo, kao što su problematiziranje odsustva kićenja grada, Djeda Mraza ili odbacivanje gregorijanske Nove godine kao praznika. Pri navedenoj argumentaciji, autor paušalno navodi pojedine ajete iz Kur'ana, kojima se ne dozvoljava prisila u vjeri, ili izreke al-Gazalija, a za koje autor bez poveznice vjeruje da konsekventno podrazumijevaju opšte valoriziranje simbola poput Djeda Mraza ili slavljenja gregorijanske Nove godine unutar islamskog društva. Svakome upućenom je jasno da autor izostavlja ajete koji se zaista i bave ovom tematikom, dok ističe ajete koji se njome ne bave.
Dovoljno je navesti sljedeća dva ajeta da razriješe bilo kakvu dilemu i kod samog autora. Naime, u Kur'anu stoji sljedeće, Sura El-Bekare, 120. ajet: “Ni Jevreji, ni Kršćani neće biti tobom zadovoljni sve dok ne prihvatiš vjeru njihovu. Reci: “Allahov put je jedini Pravi put!” A ako bi se ti poveo za željama njihovim, nakon Objave koja ti dolazi, od Allaha te niko ne bi mogao zaštititi niti odbraniti.”
Ako navedeno nije dovoljno jasno, možemo se pozvati i na 116. ajet Sure El-En'am: “Ako bi se ti pokorio većini onih koji žive na zemlji, oni bi te odveli sa Allahova puta, oni se samo za pretpostavkama povode, i oni samo laži izmišljaju.” Možemo navesti i hadis koji prenosi Abdullah ibn Omer, da je Poslanik s.a.v.s. rekao: “Ko 0oponaša neki narod, on je od njih.” Svakako, uprkos jasnim uputama, autor tvrdi da neisticanje tuđih vjerskih simbola predstavlja manjak suštine, umjerenosti i samopouzdanja u vlastitu vjeru. Samim tim autor ulazi u kontradikciju sa sobom jer ističe da simboli nisu bitni u odnosu na suštinu, dok istovremeno smatra bitnim da se ističu tuđi simboli. Autor se mora odlučiti, ili su simboli bitni ili nisu bitni.
Sreća prati samo hrabre
Ukoliko autor u nedostatku vjerske argumentacije želi da pređe na sekularnu argumentaciju, onda možemo reći i da je izbor većine građana Novog Pazara kroz svoje predstavnike da ne slave Novu godinu hrabran čin i legitiman oblik normativne demokratije, odnosno da karikiram, praznik demokratije.
Čak bi u određenim „progresivnim“ sredinama na Zapadu čin udaljavanja javnog novca od tradicionalne simbolike bio smatran kao krajnji akt progresivnog sekularizma. Nejasno je da li je autor uopšte svjestan da na Zapadu, koji želi da oponašamo, nema prisustva jelki, Djeda Mraza i čak obilježavanja gregorijanske Nove godine unutar gradova s većinskim jevrejskim zajednicama, niti se ijedan „progresivni“ autor opravdano usuđuje baviti time i nametati jevrejima na Zapadu „progresivnu“ obavezu da se poklone komercijalnim ili vjerskim praznicima kulture koja je njima strana ili čak vjerom zabranjena.
Također ostaje nejasno zašto autor navedenu problematiku veže za koncept „nacionalizma“ koji ima sasvim druga svojstva s obzirom da se čitavi kulturološki ratovi i problematiziranje općih ili vjerskih praznika odvijaju unutar samih „nacionalizama“ na Zapadu. U tom kontekstu treba spomenuti i fenomen jugoslovenskog nacionalizma, koji je prihvatio određeno kršćansko kulturno i vjersko nasljeđe poput kićenja jelki kako privatno tako i javno, a koje je nasljedno duboko ukorijenjeno unutar „progresivnih“ sarajevskih krugova koji sebe pokušavaju da isključe iz fenomenološke rasprave o modernom nacionalizmu i pripadnosti istom. Upravo zbog optužbi za nacionalizam se uvijek mora imati u vidu da je često svaka optužba za nacionalizam ujedno i priznanje vlastitog prikrivenog, u ovom slučaju, jugoslovenskog nacionalizma.
Dakle, bez vjerske podloge koja bi podržala argumentaciju, bez kongruentnih primjera u praksi na samom Zapadu i bez sekularne argumentacije unutar normativnog demokratskog diskursa, motiv i rezonovanje autora se jedino može objasniti kroz kompleks inferiornosti pred tuđom kulturom, dajući joj nekritički monopol univerzalne „progresivne“ kulture kojoj su većina građana Sarajeva i Novog Pazara dužni da se poklone kako bi izbjegli etiketu „gomile“ u njegovom uskom okruženju.
Dojam je da autor poraz vlastite ideologije da uspostavi mostobran u svom rodnom gradu predstavlja kao mučeništvo, kada ističe „spremnost da budete u manjini i da se za svoje stavove borite“, zaboravljajući da je istovjetna „progresivna“ ideologija bila dominantna tokom višedecenijske jugoslovenske vladavine. Tada je raspoloženje prema intelektualnim manjinama u društvu bilo nešto drugačije. Nepodobna „manjina“ se trebala ostracizirati iz društva u vremenu kada se Mak Dizdar suprotstavljao književnoj paradigmi Ive Andrića ili kada se UDBA bavila regrutacijom uleme i Sarajevskim procesom protiv Mladih muslimana, što jeste istinski predstavljalo mučeništvo u odnosu na autorov lament. U Novom Pazaru je situacija bila još gora i dijelom je takva i ostala, a otpor građana Novog Pazara se nikako ne može nazvati licemjerjem, već prosvijetljenom emancipacijom.
Komentari
Ovaj članak nije moguće komentarisati.
