Otišao je hadžija Sulejman Oskut

Piše: Almasa Hadžić

U gradu Karamurselu u Turskoj jučer je na bolji svijet preselio ugledni hadžija Sulejman Oskut, Turčin hercegovačkog porijekla čiji su preci u Tursku stigli prije više od 160 godina.

Otišao je čovjek koji je tokom agresije u svoju kuću primao bosanske muhadžere, trudio se da im olakša život djeleći s njima i „svoju nafaku“, obasipajući ih, koliko lijepom riječju, toliko i saburom govoreći da „uvijek imaju na umu sve što se događa je Allahova volja i da živa glava sve namiri“.

Sretan je bio hadžija Sulejman kad na kućnim vratima ugleda nekog, bilo znanog ili neznanog putnika iz Bosne. I on i njegova supruga Džehadija i kćerka Šehnaza, i sinovi Omer, Muslin, Mustafa i Rizvan.

Davne 2007. godine, autora ovih redova na vratima svoje kuće u selu Oluklije, dočekao je pjesmom.

„Truhla građa, truhla građa, potpi se lađa, i u lađi, i u lađi trista djevojaka...“ tugaljivim, drhtavim glasom slagao je tonove ove i drugih pjesama, koje je pamćenje njegovih pradjedova, u drugoj polovini 19 vijeka, iz domovine Bosne i Hercegovine donijelo u domovinu Tursku.

Pjesmama je, ustvari, vraćao sjećanje na svoje korijene o kojima su mu pričali njegovi djedovi i nene.

Pjesmu su pratile suze sreće što mu se, ponovo na vratima kuće pojavio neko „taze iz Bosne“ kome može kazati da nije zaboravio ko je i odakle je, a posebno nije zaboravio jezik zemlje u kojoj su njegovi preci rođeni, a kome su ga, iako je rođen u Turskoj učile njegove „babane“.

Oluklije su jedno u nizu desetak bošnjačkih sela iznad grada Karamursela, za koja bi ste po nekadašnjem načinu gradnje njihovih kuća, da ne znate da ste u Turskoj, vjerovali da ste negdje u okolini Trebinja, Bileće, Ljubinja, Gacka...

„Mog pradjeda Rizvana Šehovića koji je, pričalo se, bio mnogo pametan, tadašnja turska vlast, iz rodne Lastve kod Trebinja, tačnije sela Župa, poslala je na školovanje u Beč. Tamo je učio turkologiju i kada je završio nauke, došao je u Fatih medresu u Istanbul.

Ne znam koliko je godina imao, ali su pričali da mu je sultan Hamid dao ferman da iz Bosne u Tursku dovede svoju akrebu (familiju), što je on i učinio.

Moj dedo, a njegov sin Mustafa imao je 10 godina kada je stigao u Karamursel.

Otac mi se ovdje rodio 1904. godine.

I majka mi je ovdje rođena.

Volim Tursku ona je moja domovina, imam golem uzdah za Saraj-Bosnu.

Nijet sam imao obići svoju Šehovića kulu u Župi, pa se u Allahovu pomoć uzdam da ću to, ako me zdravlje posluži i učiniti“, ispričao nam je tada hadžija Sulejman, pokazujući nam bošnjačka sela iznad Karamursela iz kojih se pogled spušta na prelijepu, nekoliko kilometara udaljenu obalu Mramornog mora.

Hadžija je posebno bio ponosan što sva njegova djeca – četiri sina i jedna kćer, kao i supruga Džehadija koja je rođena Turkinja, i djeca njegove djece, govore bosanski jezik i „i tvore običaje“ krajeva u kojim su rođeni njihovi preci.

„Prije rata bio sam dva puta u Bosni, išao u Tuzlu u posjetu svojoj rodicu. Bože, Bože kako mi se tada lijepa Bosna učinila“, ispričao nam je hadžija Sulejman prilikom našeg posljednjeg susreta 2019. godine, žaleći što mu se, iz zdravstvenih razloga, nije ispunio nijet da ponovo ode u Bosnu.

Iako su ga već noge izdavale, kako kaže, na naš novi susret došao je „maksus“ da popriča malo „kako je nekad bilo“.

„De me uslikaj ovdje da se vidi ova kupru iza mene (Arslanagića most slikan rukom akademskog slikara Ejuba Begovića iz Trebinja op.a). Pa i da se halalimo, ne zna se kad će me Allah pozvati sebi.

I poselami mi sve naše koje vidiš“, bile su riječi, nakon srdačnog razgovora s kojim sam se te 2019. godine oprostila sa dragim hadžijom Sulejmanom Oskutom.

Prije desetak dana hadžija Sulejman se razbolio „na postelju“ ispričao mi je njegov najmlađi sin Rizvan, advokat u Istanbulu, koji nosi ime svog pra-pra djeda Rizvana profesora na Fatih medresi iz dalekih godina druge polovine 19. stoljeća.

„Predosjećao je svoju smrt. Sa svima se halalio uz poruku „naučite da živite bez mene“ i ubrzo je preselio. Ukopali smo ga u Oluklijama u mezarju u kome počivaju mnogi Hercegovci koje je u proteklih više od stotinu godina sudbina dovela u ove krajeve“.

Neka je rahmet dobrom hadžiji Sulejmanu Oskutu, čovjeku koji nije žalio da ono što ima podjeli sa onim koji nemaju i koji je i u dubokoj starosti, u trenucima nostalgije, znao zapjevati mnoge tužne pjesme koje je pamćenje njegovih djedova i pradjedova iz Hercegovine donijelo u daleku Tursku.