Otišao je dobri hadžija Hamid Mujović, hizmećar džamije Kralja Abdulaha u Tuzli

Piše: Almasa Hadžić

Kad umre poznati intelektualac, političar, neko ko je zadužio grad, državu nekim velikim djelom, žali i o tome danima priča i čaršija i država.

Mediji se utrkuju ko će više informacija dati o značaju ostavštine rahmetlije, ili pokojnika, svejedno, a u eri društvenih mreža taj „značaj“ pokuca na vrata svakog od nas da se divimo i poštujemo djelo koje iza sebe umrli ostavlja.

Ali kad umre, skoro nevidljivi čovjek, kao što je hizmećar džamije, e, onda, ta vijest zna da pređe sve ovodunjalučke granice vrijednog, upravo što je značaj djela koji iza sebe rahmetlija ostavlja rijetka ljudska dobrota, humanost i poštenje.

Upravo je zbog toga vijest da je umro dugogodišnji hizmećar džamije Kralja Abdulaha u Tuzli, osamdesetčetvorogodišnji hadžija Hamid Mujović, jučer preplavila društvene mreže, portale, ožalostila svakog ko ga je ikad sreo i sa njim se poselamio.

Džaba što je četrdesetogodišnji radni vijek ostavio teške posljedice na njegovo zdravlje pa je do kraja života hodao savijene kičme i što stanuje desetaik kilometara izvan grada, hadžija Hamid bi punih 20 godina „lijevalo – puhalo“ iz tuzlanskog naselja Gospić, rano prije podne došao u džamiju Kralja Abdulaha kako bi hizmetio „i džamiji i narodu“ koji u džamiju dolazi.

„Običnim danima dođem prije podne i u džamiji i oko džamije ostanem do iza jacije. Klanjam namaze, radim oko cvijeća, održavam zelenilo, nastojim da džamijska avlija bude čista i uredna. Ako se zid okruni ili nešto drugo poremeti, ja to popravim. Volim, eto, da džamija blista“ ispričao je Hadžija uoči jednog ramazanskog Bajrama autoru ovog teksta, napominjući da je njegov hizmet „zahvalnost Bogu za zdravlje i dobra koja mu je dao“.

A dao mu je, veli „hairli hanumu, evlad“, dao mu snagu da i u poznim godinama može postiti ramazan i obavljati sve namaze, dao mu život u kome ni na koga ne hatori, a i njega niko, nikad „mrko okom ne pogleda“.

U ramazanu bi znao poraniti u džamiju, pospremiti ako nešto nije na svom mjestu, klanjati namaze, ispratiti mukabelu, onako povijen, otići kući na iftar, a onda opet u džamiju na namaze do duboko u noć.

„Ramazan je vrijeme da se obiđe što više džamija i sa što više džematlija poselami i za zdravlje upita“ govorio bi.

Na pitanje odakle mu tako starom snaga da redovno pomete veliku džamijsku avliju, uredi cvijeće, okopa rastinje u džamijskom okruženju, odnese svaki, slučajno bačeni papirić iz avlije, da li ga ko za to plaća, Hadžija kroz smiješak odgovara da su mu snaga njegov „din i iman“, a što se tiče plaćanja, kaže da je „preplaćen“.

„Ima onaj što ne žali kad daje. Ljudi me gledaju, vrte glavom, a ja im kažem pa zar ne vidite da moj hizmet nije teret mom zdravlju. Naprotiv, što stariji, to sam zdraviji i poletniji. Bog je najbolji i najpravedniji platiša“.

Pričao je hadžija Hamid kako bi znao nekad ostati do kasno u noć, pa i prenoćiti u džamiji, nadzirući povremeno da mu neko ne uništava cvijeće, ne dovodi pse u džamijsko dvorište.

„Velim, ljudi moji, džamija je za ljude, a ne za pse. Kad ostanem noću pitaju neki je li me strah da me ko ne napadne. Velim ja njima da se ne plašim jer sve što radim radim u ime Allaha, a njegova zaštita je najsnažnija i ne bojim se tih što napadaju“.

Hadžija Hamid u Tuzlu je, nakon agresije, došao iz svog rodnog Novog Pazara. Nikad se, pričaju imami džamije Kralja Abdulaha, ali i mnoge džematlije, nije žalio da ga nešto boli. Pa i onda kad ga je boljelo.

Obično bi u dane pred ramazan otišao u svoj Novi Pazar kako bi obišao rodbinu i prijatelje, ali i, obavezno, mezarove onih koje je poznavao.

„Nedavno je obišao svoje u Novom Pazaru. Zove, pita , jesmo li u njegovo ime poručili jednokratne peškire za džamiju, koje smo, inače, u vrijeme pandemije nabavljali, a što nas je bio zadužio kad se spremao za put. Rijetki su ljudi kakav je bio hadžija Hamid i zato smo vijest o njegovom preseljenju primili s velikom tugom. Preselio je jučer (srijeda) prije podne dok se spremao na namaz“ ispričao nam je hafiz Peštalić.

Dženaza hadžiji Hamidu Mujoviću, klanjat će se u petak nakon džuma namaza i to u džamiji u kojoj je hizmetio 20 godina, a bit će ukopan u haremu Džindijske džamije u Tuzli.

Neka je rahmet dobrom čovjeku, hadžiji Hamidu Mujoviću.