Oni koji na Božić demonstriraju mržnju i prizivaju zločin nemaju ni vjeru ni Boga

Piše: Almasa Hadžić

„Mir Božiji Hristos se rodi“ riječi su pravoslavnih vjernika kojim jedni drugima čestitaju svoj najradosniji vjerski praznik Božić.

Nažalost, pozivanje na Boga i mir, u vrijeme božićnih blagdana, u dijelovima Bosne i Hercegovine, odavno se doima kao prevara Boga, gdje se umjesto porodičnog okupljanja, međusobnog darivanja i slavljenja života i mira, kliče mržnjom prema pripadnicima druge vjere, prijeti im se ubijanjem i rušenjem njihovih bogomolja.

Ovo što gledamo uoči i u vrijeme Božića u Janji, Gacku, Prijedoru, Doboju, Bijeljini i drugim mjestima sa većinskim pravoslavnim stanovništvom u BiH, kao i u Priboju i drugim gradovima Sandžaka, sve je, samo nije vjera.

Ustvari, to je ideološka pokazna vježba četništva koje, u redovnim ciklusima, kroz historiju, izmigolji iz utrobe svojih obožavatelja pokazujući da su tu, da jednako mrze kao i oni devedesetih, četrdesetih, dvadesetih godina prošlog stoljeća.

Svako normalan, pita se u kojeg Boga takvi vjeruju.

Pristojan narod, pravi vjernici, svoje blagdane obilježavaju u svojim domovima, bogomoljama, sa članovima svojih porodica, prijateljima. Raduju se, vesele i Boga mole za dobro i čine dobro gdje god da su.

„Nema potrebe da mi se zahvaljujete, pa Božić je“ kazao nam je mladić, možda, dvadeset i neku godinu, kojem se, na letu iz Ajndhovena za Dablin, nekoliko dana pred katolički Božić, suprug zahvalio što mu je pomogao da odloži prtljag u spremnik iznad avionskog sjedišta.

Po onome kakvu je knjigu čitao za vrijeme putovanja, ali i ponašanju, lako je bilo procjeniti intelektualnu, ljudsku, pa i duhovnu komponentu njegovog bića.

Jednostavno, nije štedio radost zbog predstojećeg Božića.

A šta je to što hiljade mladića (uglavnom vršnjaka, mog saputnika iz aviona), u susjednim gradovima i selima u manjem bh. entitetu tjera, da upravo, za vrijeme blagdana demonstriraju toliku količinu mržnje, prizivaju zlo?

Jesu li ih tome učili roditelji, učitelji, političari ili njihovi duhovnjaci, ili je to, jednostavno, nasljedni gen, žedan muslimanske krvi, koji mržnjom proključa svakih nekoliko desetljeća, sasvim je svejedno.

Oni su tu, i onaj ko razumije logiku četništva, taj zna da takvi nemaju vjeru, ali i razumije šta takva njihova ponašanja znače i čemu slute.

U pribojskim selima je, upravo u vrijeme božićnih praznika 1942. i 1943. godine, poklano i ubijeno nekoliko hiljada muslimana.

U svojim izvještajima zločincu Draži Mihajloviću, njegovi, jednako zloglasni komandanti, napisali su da se među ubijenim nalazi najviše „staraca, žena i dece“.

Posljednja divljanja ulicama gradova u entitetu RS u kojima je radost Božića iskazivana rafalima mržnje i slavljenjem zločina i njihovih počinitelja iz posljednje agresije na BiH, svjedoče da četnička ideologija, ciklično, odgoji svoje nasljednike, stim što se vremenski ciklus njihovog „regrutovanja“ redovno smanjuje.

Pozivanje na mržnju i ubijanja pripadnika drugih vjera - nije vjera!

Stoga, oni, koji su i ovog Božića u Doboju, Prijedoru, Janji, Bijeljini, Gacku, Priboju itd, jutro započeli riječima „Mir Božiji Hristos se rodi“, a potom krenuli na ulično demonstriranje mržnje i prizivanje zločina, su ljudi koji nemaju vjeru.

Kao što je nemaju ni oni koji su ih takve odgajali, bilo da su roditelji, učitelji, političari ili duhovnjaci, svejedno.