Vijest da je državni tužilac Dubravko Čampara skinut sa slučaja “državni udar” u okviru kojeg se vodi istraga protiv Milorada Dodika, Nenada Stevandića i Radovana Viškovića te da je prebačen iz Odjela za organizirani kriminal Tužilaštva BiH u Odjel za ratne zločine otvorio je stare rane. Prvo pitanje je zašto se Odjel za ratne zločine koristi kao kaznena bojna, pa u njega odlaze svi ‘koji su zgriješili negdje drugo’?
Jer, Odjel za ratne zločine Tužilaštva BiH godinama je predmet kritika zbog selektivnosti u podizanju optužnica. Analizirajući rad pojedinih tužilaca, dolazimo do zabrinjavajućeg obrasca u kojem se čini da pojedini pravosudni kadrovi napreduju unutar sistema podižući optužnice gotovo isključivo protiv pripadnika Armije RBiH. To se svakako odnosi i na glavnog tužioca Milanka Kajganića kojeg je čini se, sramotno, ali istinito, optužnica za slučaj Dobrovoljačka je 'izgurala' do pozicije glavnog tužioca. Upravo sada on druge tužioce šalje u ovaj odjel, a oni čini se ništa tamo ne rade, a upravo je to možda i cilj Kajganića.
Jer, dok se tužioci iz reda srpskog naroda proslavljaju optužnicama protiv pripadnika Armije RBiH i MUP-a RBiH, ostali spavaju ili čekaju konačno rješenje svoje sudbine u pravosudnim vodama. Tamo su, podsjećam, prije Čampare završili i Dijana Kajmaković i Oleg Čavka. Optužnicama se nisu proslavili.
No, imena poput Miroslava Janjića, Milanka Kajganića, Mladena Vukojičića, Vedrane Mijović i Marijane Čobović kupe slavu zahvaljujući predmetima kao što su Naser Orić, Atif Dudaković i drugi, Čemerno, Dobrovoljačka...
Unutar bošnjačkih pravosudnih kadrova primjetan je izostanak proaktivnog djelovanja u zastupanju principa nepristranosti i pravičnosti. Bez jasne strategije i zajedničkog nastupa, Bošnjaci u pravosuđu često bivaju marginalizirani, dok se ključne odluke donose bez njihovog značajnog utjecaja.
