Od "stativa" na sarajevskom brdu do haubica u Hercegovini, meta je ostala nepromijenjena.
Piše: Nedim Hrbat
Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić prisustvovao je u ponedjeljak, 5. janura, svečanom otvaranju bolnice u Trebinju, gdje se obratio javnosti, održavši još jednu mračnu geopolitičku propovijed.
Matrica je stara, ali u rukama vještog propagandiste i inženjera straha i dalje zlokobno operativna.
Srpski narod je ponovo upakovao u ulogu progonjene žrtve, vječitog mučenika zle regionalne politike, a krivce za vlastite političke slijepe ulice, poput Miloševića, pronašao je u "svjetskim faktorima" i regionalnim centrima.
Dok je deklarativno nudio "mir", stojeći ispred hercegovačke bolnice, pred brojnim svjedocima sopstvene nebitnosti, vojnu saradnju između Zagreba, Prištine i Tirane, kvalifikovao je kao neprijateljski savez, "stvoren protiv srpskog naroda".
Najavu udvostručenja vojnih kapaciteta Srbije ponudio je kao jedini mogući odgovor na taj regionalni poredak.
Sarajevo u tom vojnom rasporedu snaga formalno nije ubrojao u "neprijateljski savez", ali ga je hirurški markirao kao jedan od regionalnih mračnih centara "najprljavije kampanje"
Najopasnija dionica Vučićeve trebinjske propovijedi, naizgled upućena narodu u entitetu Rs, ticala se "teških godina", "svjetskog ludila", "oluja", i onih koji, navodno, Srbima uvijek zabijaju "nož u leđa". Za Bošnjake, ovo je jasna prijetnja.
Narativ o zabijanju "noža u leđa" decenijama služi kao pogonsko gorivo za organizirane masovne zločine nad Bošnjacima, od "istrage poturica", preko brojnih zločina iz Drugog svjetskog rata, pa do devedesetih godina, agresije i genocida.
To nije samo mržnja, to je ideološka priprema za zločine. Mehanizam koji, kada se jednom pokrene, ispisuje alibi za buduće neobilježene grobnice.
Kada su srpski političari i mediji pred agresiju na našu zemlju vrištali o zavjerama, izdajama, i vezivanju zastava "polumjeseca i šahovnice", oni su pripremali teren za industriju smrti i genocidnu mašineriju koja će paranoju o povijesnoj "izdaji", "Turcima" i "poturicama" pretvoriti u kubike iskopane zemlje i ljudskih kostiju. Tadašnji "nož" bio je uvod u brutalnu dehumanizaciju Bošnjaka, a onda opsadu gradova, progone, genocid i masovne grobnice.
Ratni zločinac Ratko Mladić je genocid nad Bošnjacima u Srebrenici pravdao osvetom protiv "Turaka", a ratni zločinac Radovan Karadžić, u filmu Serbian epics, šepureći se negdje na brdima iznad Sarajeva, objašnjavao je ruskom "turisti", opskurnom piscu Limonovu, da su Muslimani Srbi koji su primili islam – poturice.
Onog momenta kada se neko proglasi "izdajnikom po rođenju", s njim nema pregovora, kompromisa, ni suživota. Svaki zločin nad njim je opravdan, a genocid postaje tek "tehničko rješenje" nacionalnog pitanja.
U vlastitom, ništa manje zlokobnom ratnom filmu iznad Sarajeva, dok su snajperisti i granate ubijale "poturice" u gradu, Aleksandar Vučić je bježao iz kadra kako bi sakrio onaj sumnjivi predmet duguljaste cijevi. Zavisno od stepena drskosti, taj predmet je u njegovim naknadnim interpretacijama evoluirao od stativa za kameru" do "kišobrana", stvarajući od sopstvene ratnohuškačke prošlosti jeftinu komediju zabune.
U Trebinju Vučić nije bježao iz kadra. On ga je agresivno, potpuno otvoreno, pred upaljenim reflektorima, popunio "olujama", noževima i najavom hiljada novih cijevi, iako nas je pokušavao uvjeriti "da nije glup poput Miloševića".
Preostaje nam da čekamo koje će se od njegovih "teških godina" prve obrušiti na nas. Nema u njima ničeg sudbinskog, to je projektni zadatak koji on i njegovi ideološki sljedbenici decenijama drže u ladici, spremnog za upotrebu čim se ukaže prilika.
Od "stativa" na sarajevskom brdu do haubica u Hercegovini, meta je ostala nepromijenjena.
