"Nije nam namjera braniti prava sudije Farisa Vehabovića, ali nam jeste namjera braniti prava građana Bosne i Hercegovine na istinu".
Navikla je bosanskohercegovačka javnost da Denis Bećirović jako često plasira duga pisma, otvorena ili zatvorena, u kojima redovno mnogo piše, a malo kaže, kao što je to radio u neprimjerenom broju prethodnih mandata na različitim pozicijama, kao što to radi i sada sa pozicije člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine.
Nije domaća javnost zaboravila ni ‘šlamperaj’ Bećirovića, koji je samo da bi bio prvi koji je uputio zahtjev za ocjenu ustavnosti jednog zakona iz bh. entiteta Republika srpska (i to naravno objavio na društvenim mrežama), a da taj zakon nije bio stupio na snagu da bi se uopće o tome mogao poslati zahtjev Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine. Nešto je slično uradio i sa nekim prijedlogom Zakona o imovini Bosne i Hercegovine, odnosno dobili smo video klip na društvenim mrežama i “jako važne poruke“ ali se zakon nije pomakao s mjesta, piše novinska agencija Patria.
Ista je priča oko navodnog izbora novog sudije u Evropski sud za ljudska prava, gdje u svome objašnjenju očigledne namjere da plasira svoga kandidata govori cijeli niz neistina. Da bi samom Bećiroviću bilo jasno koliko nije u pravu, onda je potrebno govoriti na njemu jasnom birokratskom jeziku.
Prvo, ne postoji tehnički mandat sudija u Evropskom sudu za ljudska prava, odnosno mandat svih sudija traje 9 (devet) godina. Nakon toga sudija nastavlja obavljati svoju punu (ne tehničku) funkciju sve dok zemlja, kao ugovorna strana ne dostavi imena novih kandidata.
Drugo, u svome navodnom objašnjenju Bećirović kaže „Zbog toga, Bosna i Hercegovina u Evropskom sudu za ljudska prava već duže od dvije godine nema sudiju u skladu s propisima Vijeća Evrope“ što je jedna notorna laž. Postoje najmanje dva primjera, kao što su to sudije iz Litvanije i Poljske, kojima je, također, istekao mandat, ali su i dalje punopravne sudije Evropskog suda za ljudska prava, dok njihove zemlje ne dostave nove kandidate.
To znači, kako je potpuna laž da Bosna i Hercegovina već više od dvije godine nema sudiju u skladu sa propisima Vijeća Evrope. Da je to upravo laž iz pera Bećirovića, dovoljno je pogledati član 23. 2 Evropske konvencije, koji kaže: „Sudije ostaju na dužnosti dok ne budu zamijenjeni. Međutim oni nastavljaju da rade na predmetima koje su već uzeli na razmatranje.“ A šta to u praksi znači utvrđeno je članom 2 § 3
Pravila suda koji nedvojbeno kaže:
„U skladu sa članom 23. stav 2. Konvencije, izabrani sudija obavlja dužnost sve dok njegov nasljednik ne položi zakletvu ili ne da izjavu predviđenu pravilom 3.“ To sve znači, da je sudija kojem je istekao mandat od 9 (devet) godina u punom mandatu dok država, kao ugovorna strana ne dostavi novu listu kandidata, sudija se izabere, položi zakletvu i za tako nešto nema utvrđen rok.
Treće, nije nam namjera braniti prava sudije Farisa Vehabovića, ali nam jeste namjera braniti prava građana Bosne i Hercegovine na istinu. A istina je toliko očita i nalazi se u aktima Vijeća Evrope kojima je Bosna i Hercegovina pristupila 2002. godine, što bi Denis Bećirović morao znati, pa ako zna onda on svjesno ide u zamjenu sudije Vehabovića u jednom jako delikatnom trenutku za Bosnu i Hercegovinu, direktno se stavljajući u funkciju onih snaga koji bi da zadrže etnički utemeljen politički sistem u našoj zemlji. Možda takav etnički utemeljen politički sistem u Bosni i Hercegovini, odgovara Bećiroviću jer od njega smo premalo čuli o građanskoj državi, odnosno državi jednakopravnih građana.
U drugom slučaju, ako ovo Bećirović i njegova ekipa znalaca ne znaju, onda se trebamo sa pravom pitati je li mu tamo mjesto ili mu možda funkcija člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine služi za slike i video klipove na društvenim mrežama od kojih građani ove zemlje nemaju apsolutno ništa. Podsjetićemo Bećirovića, kako ove kalendarske 2024. godine ističe mandat za 11 (jedanaest) drugih sudija u Evropskom sudu za ljudska prava, pa možda on misli kako će svih 11 zemalja odmah zamijeniti sve svoje sudije.
Naravno da neće, jer praksa govori drugačije.
Četvrto, ne biraju se kandidati za sudije u Evropskom sudu za ljudska prava putem konkursa kako to tvrdi Bećirović, jer konkurs kao postupak pretpostavlja mogućnost dvostepenog odlučivanja, odnosno pokretanja redovnog pravnog lijeka ili žalbe onih kandidata koji smatraju da su oštećeni. Ovdje se, ipak, radi o javnom pozivu koji služi da ona lica koja misle da imaju znanja i sposobnosti da budu sudije Evropskog suda za ljudska prava iskazuju svoju namjeru, vodeći računa da ispunjavaju kriterije koje postavlja Vijeće Evrope za izbor sudija u Evropskom sudu za ljudska prava. Da li Bećirović zna razliku između procedura konkursa i javnog poziva, ostaje nepoznato.
I kao peto, javnosti je postalo veoma očito da Bećirović u svome poslu radi jedno polovinu stvari koja uopšte nisu nadležnost Predsjedništva Bosne i Hercegovine, kao što je na primjer postojanje nekog savjeta za ekonomska pitanja, a da ekonomija nije nadležnost Predsjedništva Bosne i Hercegovine, osim ako sva ekonomija ove zemlje nije strpana u predlaganje godišnjeg Budžeta Bosne i Hercegovine. Odnosno, dali smo ovu zemlju u ruke osobi koja radi puno toga što nije nadležnost Predsjedništva Bosne i Hercegovine, u šta spadaju i duga, beskorisna pisma.
Ili je Bećirović na liniji Trojke, koja bi u Ustavni sud Bosne i Hercegovine plasirala osobu bez dana radnog iskustva u pravosuđu, jer su to obećali podršku HDZ-u i njihovom preferiranom kandidatu, vršeći neviđeno pravno nasilje u prethodnom periodu, pa bi tako i u Evropski sud za ljudska prava poslali nekog od vječito redovitih kandidata za sve različite pozicije u tijelima Vijeća Evrope, opet vršeći neki vid pravnog nasilja.
