Novi plan Evropske unije za rast ispravno identifikuje ekonomske i političke izazove sa kojima se suočava zapadni Balkan.
- Međutim, predložene mjere su nedovoljne.
- Plan bi trebao posvetiti diplomatske napore za rješavanje političkih sporova u regionu.
- Trebalo bi proširiti svoj djelokrug kako bi obuhvatio zajedničke ekonomske i socijalne politike.
- Trebalo bi pomoći lokalnim kompanijama u pribavljanju izvozne dokumentacije EU.
- Trebalo bi ukinuti granične kontrole EU za kompanije iz regiona.
- Trebalo bi pojednostaviti zahtjeve za radnim dozvolama za građane zapadnog Balkana.
- I trebalo bi da poveća finansijsku podršku regionu.
Uvod
Novi plan rasta za zapadni Balkan (Plan rasta) koji je Evropska komisija (EK) predstavila u novembru 2023. počinje obećavajuće. Temelji plana počivaju na četiri stuba, što je, čini se, upravo ono što je potrebno zemljama zapadnog Balkana, Albaniji, Bosni i Hercegovini, Sjevernoj Makedoniji, Crnoj Gori, Kosovu i Srbiji za postizanje poboljšanih stopa rasta, ekonomsku konvergenciju sa EU i društveni napredak.
Prvi stub podržava ekonomsku integraciju unutar regiona putem postojećeg Zajedničkog regionalnog tržišta (CRM), u suštini sa ciljem da se razvije jedinstveno tržište za region inspirisano modelom jedinstvenog tržišta EU. Drugi stub nastoji da proširi ovu integraciju na nivo Evropske unije (EU), jačajući ekonomske veze regiona sa jedinstvenim tržištem EU. Treći stub je fokusiran na pružanje dodatne finansijske pomoći regionu kako bi se olakšali integracijski napori i podstakle neophodne reforme. Četvrti stub je dizajniran da ubrza suštinske reforme koje su potrebne da bi region ispunio standarde EU, služeći kao štap za finansijsku podršku. Zajedno, stubovi se bave kritičnim izazovima sa kojima se region trenutno suočava, kao što su slabe institucije, nedovoljne reforme, imperativ ulaganja u infrastrukturu i javna dobra, potreba za unapređenjem ekonomske i političke saradnje u regionu i regionalno tržište ograničenog obima.
Međutim, detaljnije ispitivanje četiri stuba otkriva da im u velikoj mjeri nedostaje suština, da ne uspijevaju da se pozabave primarnim problemima unutar svake oblasti i da ne rješavaju kritične nedostatke prethodnih paketa pomoći. Shodno tome, četiri stuba više predstavljaju već viđeno, nego inicijativa koja bi mogla donijeti neophodne promjene.
Stub 1 – Zajedničko regionalno tržište
Prvi stub se fokusira na CRM, inicijativu koja postoji već neko vrijeme. U osnovi, to je dobra ideja, jer ima za cilj stvaranje zajedničkog tržišta za zapadni Balkan inspirisan jedinstvenim tržištem EU. Ovo bi olakšalo slobodno kretanje roba, usluga, kapitala i ljudi unutar regiona, efektivno služeći kao pripremni korak za konačno pristupanje zemalja zapadnog Balkana jedinstvenom tržištu EU. Značajna promjena sada je to što je EK jasno usidrila CRM u procesu evropskih integracija za region. Iako se ovaj proces ranije mogao posmatrati kao alternativa članstvu u EU, sada je eksplicitno uokviren kao preduslov za pristupanje. Stoga je ova promjena u pristupu EK korak u pravom smjeru.
Međutim, uprkos tome što se na papiru činilo dobrom, inicijativa nije ostvarila značajan uticaj, što se može pripisati najmanje dva uzroka. Prvi su neriješeni politički sporovi u regionu, posebno dijalog Beograda i Prištine. Oni su do sada bili velika prepreka jer su ih političari koristili kao izgovor za opstruiranje odluka u vezi sa inicijativom. Bez rješavanja ovih pitanja, ne treba očekivati veći napredak u smislu unapređenja CRM-a. Iako je jasno da novi Plan rasta ne može obećati direktno rješavanje ovih složenih pitanja, mogao bi ih prepoznati i uložiti diplomatske napore da ih riješi.
Drugo pitanje u vezi sa CRM-om je potreba da se on proširi na područja izvan četiri slobode kretanja, kao što su zajedničke ekonomske i socijalne politike. Umjesto da bude isključivo definisano slobodom kretanja, zajedničko tržište također zahtijeva zajednička pravila, što znači zajedničke propise i zajedničke ekonomske i socijalne politike. Štaviše, najkritičniji izazovi u regionu – kao što su ozbiljno siromaštvo, nejednakost, nezaposlenost, visoke stope emigracije i neadekvatni sistemi obrazovanja i zdravstvene zaštite – ne mogu se efikasno rešiti samo kroz omogućavanje slobodnog kretanja. Rješavanje ovih zabrinutosti zahtijevat će povećanje socijalne potrošnje na smanjenje siromaštva, obrazovanje i zdravstvenu zaštitu; podizanje minimalnih zarada; sprovođenje progresivnijeg oporezivanja; i usvajanje politika za privlačenje direktnih stranih investicija (SDI) koje ističu prednosti regiona osim jeftine radne snage i niskih poreza. To će, zauzvrat, zahtijevati usvajanje zajedničkih regionalnih politika ili, u najmanju ruku, koordinaciju politike među zemljama kako bi se spriječio bilo kakav poticaj za pristup 'komšija-prosjaka' i kako bi se izbjegla trka prema dnu.
Stub 2 – Pristup jedinstvenom tržištu EU
Drugi stub ima za cilj jačanje ekonomske integracije regiona sa jedinstvenim tržištem EU – nova inicijativa koja zaslužuje pohvale. Otvaranje tržišta EU za kompanije i pojedince sa zapadnog Balkana predstavlja značajnu priliku, jer je spremno da donese brojne poslovne i neposlovne koristi i na taj način unaprijedi prosperitet. Međutim, detaljno ispitivanje otkriva fokus na oblastima manjeg značaja ili ograničenog uticaja koji zanemaruju kritična pitanja koja zahtijevaju veću pažnju.
Konkretno, stub je usmjeren na sedam oblasti: slobodno kretanje robe; slobodno kretanje usluga i radnika; pristup Jedinstvenom području plaćanja u eurima (SEPA); olakšavanje drumskog transporta; integracija i dekarbonizacija energetskih tržišta; jedinstveno digitalno tržište; i integracija u industrijske lance nabavke. Od njih su najvažnija prva dva: slobodno kretanje roba, kao i usluga i radnika.
Što se tiče slobodnog kretanja robe, kompanije sa zapadnog Balkana trenutno se susreću sa dva glavna izazova prilikom izvoza u EU. Prvi je složenost i visoka cijena pribavljanja certifikata i dokumenata potrebnih za usklađivanje sa standardima i zahtjevima EU. Drugi su dugotrajni carinski postupci na granicama EU, koji su i dalje na snazi uprkos ukidanju većine carina.
Plan rasta uvažava ove dvije primarne zabrinutosti, ali mu nedostaje predlaganje mjera koje će ih efikasno ublažiti ili riješiti. Konkretno, što se tiče slobodnog kretanja robe, Plan rasta navodi sporazume, prvo, o ocjeni usklađenosti kako bi se otključalo jedinstveno tržište za robu proizvedenu na zapadnom Balkanu nakon usklađivanja sa relevantnim horizontalnim acquis-em EU o proizvodima i, drugo, o poboljšanju saradnje u cilju pojednostavljenja carinskih procedura i smanjenja vremena čekanja na granicama kroz niz mjera, uključujući prethodnu razmjenu informacija i slične radnje.
Ova dva sporazuma su izazovna za čitanje, a kamoli za razumijevanje. Moje tumačenje prvog je da ima za cilj uspostavljanje dodatnih sporazuma između EU i zemalja zapadnog Balkana za priznavanje sertifikata i drugih neophodnih dokumenata za izvoz u EU. Međutim, ovo priznanje bi zavisilo od usvajanja potrebnih pravnih standarda EU na zapadnom Balkanu. Dakle, zemlje zapadnog Balkana bi prvo morale da usklade svoje zakone sa propisima EU, a tek onda bi mogle da pregovaraju sa EU o priznavanju njihovih nacionalnih sertifikata. To implicira da bi proces mogao potrajati i da do tada neće biti nikakvih promjena za kompanije sa zapadnog Balkana koje žele izvoziti u EU. Moje razumijevanje drugog sporazuma je da istinski namjerava pojednostaviti carinske procedure, ali kroz sporazum o saradnji, koji bi uključivao poboljšanu razmjenu informacija i druge povezane mjere. Dakle, opet, pristup zavisi od postizanja sporazuma za koje će možda trebati vrijeme da se materijalizuju i neće se mnogo promijeniti za kompanije sa zapadnog Balkana dok se to ne dogodi.
