“Smatram da su na području Rs ljudi malo više zabrinuti nego na području Federacije. Ja bih rekao da na području Federacije imamo više onih ostrašćenih, koji sad kao da priželjkuju neki incident, kao da priželjkuju nešto da se desi.”
Ova izjava premijera Federacije BiH Nermina Nikšića, izrečena u emisiji Polis na TVSA 18. marta 2025, nije tek gaf niti promašena formulacija. Ona je, između ostalih mogućih značenja, simptom duboke i opasne političke diskonekcije od stvarnosti. Ako je još izgovara neko ko formalno predstavlja Bošnjake, onda prestaje biti samo sramotna i postaje maliciozno precizna poruka, a i višestruko štetna.
Jer, dok Nikšić umiruje javnost narativom o navodnoj “ostrašćenosti” u Federaciji, istovremeno u Rs-u – iz najvišeg zakonodavnog tijela – dolazi retorika koja, ne samo da osporava ustavni poredak države već i targetira cijelu jednu vjersku i etničku zajednicu kao sigurnosnu prijetnju. Dok on podilazi imaginarnoj uravnoteženosti, NSRs usvaja nacrt novog ustava koji ruši Dejton, dok se najviši funkcioneri tog entiteta pozivaju na “muslimanski šovinizam”, “šerijatsko pravo” i “fesove i dimije”, kao opasnost po srpski identitet.
Nikšićeva izjava dolazi doslovno sedam dana nakon sjednica NSRa-a koje su obilježene otvorenom islamofobijom, revizionizmom i pozivima na secesiju te najavama konkretnih koraka ka toj secesiji. Ako to premijer ne zna – nekompetentan je. Ako zna, a ublažava te činjenice ili ovako s njih skreće pažnju – onda je saučesnik.
Specijalni izvještaj Komisije za slobodu vjere Rijaseta Islamske zajednice u BiH, koji donosimo u ovom broju, ne ostavlja dilemu: retorika mržnje u NSRs-u nije izolovana pojava. Ona je strukturirana, sistemska i institucionalizovana. Ne dolazi iz margina, već iz samog vrha vlasti: od predsjednika entiteta Milorada Dodika, premijera Radovana Viškovića, predsjednika skupštine Nenada Stevandića i široke plejade poslanika u spomenutoj skupštini.
Taj Izvještaj precizno dokumentira obrazac govora kojim se Bošnjaci predstavljaju kao prijetnja, njihova vjera kao opasnost, njihovo postojanje kao smetnja “suverenitetu” Rs-a. Prema Viškoviću, Srbi u Sarajevu “imaju pravo samo da se poturče”. Anja Ljubojević prijeti slikama “lovljenja kao zečeva” i “hrišćanima u Siriji”. Milica Ijačić implicira da su Bošnjaci, zapravo, izdajnički Srbi. Stevandić govori o “muslimanskim specijalcima”, a povratnici se predstavljaju kao agenti destabilizacije. Islam, vjerski običaji i prisustvo Islamske zajednice, opisuju se kao podloga za subverziju.
Takva retorika utemeljuje političku strategiju – ne samo isključenja već i delegitimizacije Bošnjaka kao konstitutivnog naroda. I dok se iz Federacije, navodno, šire “ostrašćenosti” u imaginariju premijera Nikšića, u entitetu Rs, kako dokument pokazuje, širi se nešto daleko opasnije: institucionalna priprema za dehumanizaciju i potencijalno nasilje. I ne samo to – tu se događa i normalizacija vulgarnog targetiranja i kompromitacija same ideje BiH kao države.
