Dok su mediji i online prostor uglavnom rezervisani za negiranje genocida, offline prostor je plodno tlo za glorifikaciju i veličanje ratnih zločinaca.
Piše: Slađan Tomić
Negiranje genocida, ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti te veličanje ratnih zločina već četiri godine je krivično djelo u Bosni i Hercegovini, ali negatorski sadržaji i dalje su u velikoj mjeri prisutni u javnom prostoru.
Pravosuđe je imalo dovoljno vremena za uspostavljanje sudske prakse, ali izuzetno rijetki slučajevi osuđujućih presuda govore da promjene Krivičnog zakona BiH od strane nekadašnjeg visokog predstavnika u BiH Valentina Inzka nisu imale previše efekta.
Tokom 2025. zabilježeno je 99 slučajeva negiranja genocida, što je skoro sedam puta manje nego tokom 2022, podaci su iz Izvještaja o negiranju genocida u Srebrenici koji objavljuje Memorijalni centar Srebrenica.
“U izvještajnom periodu za 2025. godinu zabilježeno je ukupno 25 individualnih aktera (lica) koji su u javnom medijskom prostoru negirali genocid, kao i 9 medijskih platformi koje su u svojim objavama negirale genocid. Najveći broj negatorskih istupa dolazi iz Srbije, a zatim iz Bosne i Hercegovine, tačnije iz entiteta Republika Srpska”, navodi se u Izvještaju.
Dok su mediji i online prostor uglavnom rezervisani za negiranje genocida, offline prostor je plodno tlo za glorifikaciju i veličanje ratnih zločinaca.
Tako u mnogim gradovima u Republici Srpskoj postoje grafiti ili murali podrške Ratku Mladiću, na ploči na Vracama iznad Sarajeva je i ploča kojom mu se odaje počast, a mnoga narodna veselja, vašari i okupljanja propraćena su negatorskom ikonografijom.
Tako su na vašaru u Bratuncu, na Kočićevom zboru, na Jagnjijadi u Vučijoj Luci… posjetioci mogli vidjeti i kupiti majice sa likom Ratka Mladića.
Dok se u javnom offline svijetu glorifikuju počinioci genocida, online prostor rezervisan je za negiranje zločina za koje su osuđeni.
Na pitanje postoji li veza između glorifikovanja i negiranja, Nerzuk Ćurak, akademik i profesor Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, odgovara da je teže ne pronaći vezu.
Objašnjava da je glorifikacija ratnih zločinaca istovremeno negacija naracije o genocidu.
“To jedno proizilazi naprosto iz drugoga, mada mi možemo imati i situacije u kojima nije nužna glorifikacija ratnih zločinaca da bi se poricao genocid”, pojašnjava Ćurak.
U svojoj izjavi za Buku kaže da je glorifikovanje počinilaca genocida vezano i za vremenski period od momenta u kom se desio genocid jer se nakon 100 godina smanjuje potreba za pojedinačno slavljenje zločinaca, čak i kada je negiranje genocida glavni državni narativ.
Žrtve srpske nacionalnosti koncentracijskog logora u Jasenovcu ili jermenske žrtve, pojašnjava Ćurak, češće se negiraju, pojašnjava Ćurak, nego što se zločinci odgovorni za te radnje pominju kao heroji.
U sadašnjem kontekstu primjećuje da je glorifikacija ratnih zločinaca postala politička, društvena i kulturna norma onih struktura koje ni na koji način ne žele da se suoče s tim da je počinjen genocid.
Univerzitetska profesorica sociologije Sarina Bakić pojašnjava da glorifikaciju i negiranje genocida, ratnih zločinaca i zločina protiv čovječnosti ne čine samo politički ili ideološki stavovi, već duboko ukorijenjena kulturna praksa koja djeluje na više nivoa društava kako Bosne i Hercegovine tako i šireg Zapadnog Balkana.
“Prevazilazeći okvire koji i negiranje i glorifikaciju tretiraju kao odstupanje od historijske istine ili jednostavno odbijanje međunarodnog pravnog konsenzusa, ove dvije pojave vidim kao strukturirane i održavane kulturne procese koji su ritualizirani, performativni i društveno reproducirani”, kaže Bakić.
Naglašava kako se negiranja i glorifikovanja zločina i zločinaca manifestuju ne samo u formalnom političkom govoru i institucionalnim okvirima, već i u kulturnim artefaktima poput literature, muzike, javnih spomenika, grafita i lokalnih komemoracija.
“Ovi elementi nisu slučajni, već oblikuju simboličku infrastrukturu koja podržava i glorifikaciju i negiranje. Ove dvije pojave predstavljaju dominantne narative i izuzetno složen sistem vrijednosti kreiran od strane autoritarnih režima koji i dalje opstaju u okviru onoga što se konvencionalno naziva procesom demokratske tranzicije”, dodaje.
Sve to dovodi do toga da se kroz vrijednosne sisteme, ponašanja i emocije formira i učvršćuje opasan, regresivan kulturni konstrukt, u kojem danas živimo.
Ovakva ponašanja, primjećuje Bakić, nisu samo tolerisana, već su često i legitimisana i nagrađivana kroz različita odlikovanja, akademske platforme i religijske institucije.
“Ova normalizacija uklapa negiranje i glorifikaciju zločina i zločinaca u svakodnevni život, pretvarajući ga u implicitno prihvaćeni dio kulturnog pejzaža. Ovakve prakse katastrofalno utiču na preživjele, oblikuju međunacionalne odnose i koče procese pravde, pomirenja i međusobnog povjerenja.”
Docent Odsjeka za sociologiju Fakulteta političkih nauka, Abdel Alibegović kaže kako glorifikacija ratnih zločinaca nije uopšte sporedna pojava, nego nastavak negiranja genocida.
S aspekta Sociologije nasilja, posebno Sociologije genocida negatori genocida pojavljuju se kao akteri koji nastoje dati smisao zločinu.
U to smislu genocid se nastoji opravdati tradicijom, kulturom ili ideologijom, a glorifikacija je upravo taj mehanizam.
“Kroz davanje imena ulicama, školama ili institucijama po zločincima, počinioci genocida se predstavljaju kao branitelji naroda i nacionalni heroji. Time se postiže dvostruko: s jedne strane, žrtva se delegitimizira, jer se prikazuje kao „krivac“, a s druge strane zločin se normalizira kao opravdana i potrebna akcija”, pojašnjava Alibegović.
Dodaje da se to, prema Charnyju opisuje kao stvaranje „kulture negiranja“, gdje društvo zatvara oči pred činjenicama i u javnom diskursu zamjenjuje uloge žrtve i zločinca.
“Kada se izvršioci genocida heroiziraju, to ne služi samo sjećanju na njih – to je svojevrsni simbolički čin koji kaže: „genocida nije ni bilo, oni su branili narod“. Dakle, glorifikacija je vrhunac negiranja: bez negiranja genocida ne bi bilo moguće javno veličati one koji su ga počinili”, objašnjava.
Nema dileme kako je uzročno-posljedična veza neraskidiva i jasan pokazatelj da glorifikacija nije izolovana praksa, već konačni ishod negiranja. Proces se zatvara tako što se zločin pretvara u „nacionalnu vrlinu“.
Vezu između glorifikacije i negiranja Alibegović svrstava u jasno precizne etape od kojih je prva negiranje koje počinje već tokom samog genocida: prikrivanje tragova (sekundarne grobnice), cenzura informacija, pravdanje nasilja.
“Relativizacija – nakon počinjenja genocida, šire se narativi da su „svi činili zločine“, da je „rat apsolutno zlo“ i da „ne treba isticati razlike između strana“. Cilj je neutralizirati pojam genocida”, dodaje Alibegović.
Treća etapa je ideološko opravdanje – genocid se zatim tumači kao politički ili vojni čin „nužne odbrane“ naroda. Počinje ugradnja opravdanja u nacionalne mitove i udžbenike.
“Posljednja etapa je glorifikacija, u kojoj počinioci dobijaju status heroja, a genocid se predstavlja kao povijesni čin zaštite”, kaže Alibegović.
Mediji kao negatori i platforma za distribuciju negatorskog sadržaja
Nekada su mediji “samo” platforma za negiranje genocida, a nekada i sami kreatori takvog sadržaja. Memorijalni centar je tokom 2025. zabilježio na desetine slučajeva u kojima su mediji kreatori, a ne samo distributeri, sadržaja kojim se negira genocid.
“Alo”, “Informer” i “Politika” su mediji koji prednjače po broju negatorskih tekstova. Od takvih medija, a koji bi trebalo da budu odgovorni i za komentare svojih pratilaca, nemoguće je očekivati da uklanjaju negatorske komentare ili da izjavama političara u kojima negiraju sudske presude daju kontekst.
Tokom 2025. “Alo” je 11 puta negirao genocid, dok su to “Informer” i “Politika” uradili u po 10 slučajeva.
No, profesionalni mediji ovom pitanju posvećuju dosta vremena i resursa.
Portal Fokus je na svojoj web stranici isključio opciju komentara kako bi se štetni narativi smanjili, a jedan od razloga za zabranu komentarisanja je i, prema izjavi glavnog urednika Dinka Dundića, sprečavanje negatorskog sadržaja.
“Na društvenim mrežama pokušavamo, u skladu sa raspoloživim resursima, reagovati i brisati takve vrste komentara. Međutim zbog velikog broja komentara teško je ispratiti svaki pojedinačni slučaj. Društvene mreže, posebno Facebook, imaju i samoregulaciju, tako da i naši čitatelji imaju mogućnost prijaviti takve vrste komentara koji nerijetko budu izbrisane a nalozi sa kojih se pišu suspendovani”, kaže Dundić.
Portal Klix jedan je od rijetkih koji ima interni sistem i program prepoznavanja mrzilačkih i negatorskih sadržaja.
“Imamo nekoliko svojih mehanizama borbe za suzbijanje uvredljivih i mrzilačkih komentara, uz ogromnu podršku i umjetne inteligencije”, kaže glavni urednik Klixa, Semir Hambo.
Njihovi čitaoci putem mehanizma za prijavu komentara mogu posebno odabrati opciju – negiranje genocida.
“Međutim kada su društvene mreže u pitanju tu se borimo koliko uspijevamo ručno, ali je to jako nezahvalno”, dodaje Hambo.
Novinari Detektora svaki uočeni slučaj negiranja genocida, ratnih zločina ili veličanja osuđenika nastoje novinarski analizirati u skladu sa propisanim zakonskim normama u BiH, te pozvati institucije na procesuiranje.
“Iako ne prijavljujemo lično negiranja, svaki od incidenata dostavljamo Tužilaštvu BiH sa upitom da li su postupali, odnosno da li će postupati, što bi im trebalo koristiti kao informisanje o krivičnom djelu po čemu mogu postupati po službenoj dužnosti”, kaže novinarka Detektora, Azra Husarić Omerović.
Osim toga, BIRN je na godišnjem nivou mapirao mržnju koja se odražavala i kroz negiranje genocida ili zločina.
“Naročitu pažnju posvetimo kada to čine funkcioneri što je slučaj sa trenutnom platformom odgovorno.st u koju mapiramo takve slučajeve, a gdje javnost može pronaći u karticama pojedinaca koji ih predstavljaju na državnom ili entitetskom niovu da li su imali slične incidente “, navodi Husarić Omerović.
Uloga medija u sprečavanju negiranja i glorifikovanja: Kontekst je ključ
Postoje jasne razlike između medija koji proizvode negatorski sadržaj i primjere glorifikovanja i medija te koji služe kao platforma za distribuciju takvih vijesti, ali odgovornost je jednaka.
Svaku izjavu negiranja ili glorifikacije odgovorni mediji ne bi smjeli prenositi bez uredničkih intervencija.
Zadatak medija u tim situacijama je dati jasan kontekst.
Dundić kaže da je u redakciji u kojoj radi taj kontekst ključan u izvještavanju, a da su im od velike koristi sudski utvrđene činjenice koje su prije godinu pripremili BIRN BiH i Mediacentar.
“One u mnogome olakšavaju rad medija na temama vezanim za genocid, budući da na jednom mjestu imate najvažnije sudske činjenice iz pravosnažnih presuda. Generalno mediji bi prilikom objavljivanja tekstova u kojima se obrađuju teme ratnih zločina trebali podsjećati na činjenice utvrđene u sudskim procesima.”
Husarić Omerović kaže da u redakciji Detektora nikada ne objavljuju sadržaj bez novinarske intervencije u pogledu davanja konteksta za konkretno krivično djelo, bez informisanja o sudski utvrđenim činjenicama za konkretan zločin koji se negira ili osobu koja se veliča.
“Uvijek se držimo toga da prenošenjem izjave u kojoj se negira zločin ili veliča osuđenik ne dajemo prostor tom pojedincu i širenju mržnje, nego nastojimo raskrinkati takve tvrdnje ili kao krivično djelo ili kao dezinformaciju u zavisnosti od toga čega se tačno tiče. Novinari nikada ne bi smjeli davati prostor, naročito javnim funkcionerima, za širenje mržnje bez kritičkog osvrta i pozivanja na odgovornost takvih lica”, dodaje naša sagovornica.
Sociološki sud: Zašto neki ljudi negiranju genocid
Sudski utvrđene činjenice, kriminalizacija negatorskog sadržaja i zabrana raspirivanja međuetničke mržnje u svom startu trebalo bi da budu odvraćajući faktori koji bi doveli do eliminacije negiranja genocida.
Praksa pokazuje da se istinsko prihvatanje istine nije desilo, a da se negiranje kontinuirano dešava. Zato je nužno postaviti pitanje zašto neki ljudi negiraju genocid.
Profesor Ćurak odgovara: “Čovjek kao antropološki entitet je precijenjen. Mi smo sami sebe precijenili. Ljudi nisu ništa posebno, prisustvujemo trijumfu mraka u ljudskoj civilizaciji, i ljudi su spremni da negiraju i najgore zločine da bi sebe zaštitili, da bi svoje interese očuvali.”
Dakle, negiranje genocida u bh. kontekstu često nije stvar ideoloških uvjerenja već sredstvo za ostvarivanje ličnih ciljeva na štetu opšteg društvenog prosperiteta i razvoja.
Alibegović objašnjava da su razlozi za veliki broj negirajućih sadržaja višeslojni i isprepleteni. Prvi su ideološki razlozi poput velikodržavnih projekata koji ne mogu opstati bez negiranja genocida.
“Jer priznanje genocida značilo bi priznanje političkog i moralnog poraza tih projekata. Negiranje je zato strateški cilj. Tu su i politički razlozi: nacionalističke elite koriste negiranje genocida za homogenizaciju biračkog tijela. Poricanje i relativizacija postaju način da se održi moć i autoritet”, dodaje Alibegović.
Ništa manje bitni – kulturni razlozi dolaze kao posljedica uvriježenosti izraza i simbola koji opravdavaju zločin ili ga prekrivaju eufemizmima. Normalizuje se govor o „tragičnim događajima“, a ne o genocidu, čime se briše razlika između žrtve i zločinca.
“Prisutni su i medijski razlozi – društvene mreže i pojedini mainstream mediji omogućavaju brzu diseminaciju negirajućih sadržaja. Negiranje se često kamuflira u „alternativna istraživanja“, „dokumentarne filmove“ ili pseudo-naučne radove, što mu daje privid legitimnosti”, kaže Alibegović.
Da li neke grupe imaju korist od negiranja genocida?
Kao drugi razlog, i ne manje bitan, Alibegović ističe brutalni sebični egoistički interes. Dokaze za to pronalazi u pojedincima za koje zna da su svjesni sudski utvrđenih činjenica, priznaju genocid, ali u javnom prostoru ponavljaju zvanične narative.
“Oni interno kažu: pa naravno da je bio genocid u Srebrnici, ali javno to nikad neće reći, jer će izgubiti apanaže. Dakle, u tim slučajevima genocid postaje brutalna ekonomska kategorija”, navodi Alibegović.
Sociološkinja Bakić uviđa da ovakav ambijent mnogim društvenim grupama donosi koristi.
Prije svega, nacionalističkim političkim liderima, koji tako jačaju lojalnost svojih birača i održavaju polarizaciju dajući legitimitet postojećim političkim strukturama.
Bakić dodaje da su tu i mediji, pojedini dijelovi akademske zajednice, neki kulturni akteri,. koji stiču društveni kapital kroz nagrade, priznanja, političku zaštitu i uticaj u oblikovanju kolektivne svijesti.
“Negiranje zločina, glorifikovanje zločina legitimira njihovu ulogu kao čuvara „nacionalnog identiteta“ i otvara prostor za objavljivanje knjiga, predavanja, dokumenata ili kulturnih događaja koji reprodukuju te narative“, smatra Bakić.
Ovakav ambijent, prema mišljenju Bakić, prije svega djeluje kao sredstvo jačanja „unutrašnje kohezije“ unutar određenih etničkih zajednica.
“Sigurna sam da i u ekonomskoj sferi postoje grupe koje profitiraju“, kaže Bakić.
Kako do rješenja?
Negiranje genocida koje je kriminalizovano i uvršteno u krivična djela po Krivičnom zakonu BiH do sada nije u dovoljnoj mjeri smanjeno jer je primjena zakona sporadična.
Veliki broj slučajeva negiranja genocida i veličanja ratnih zločinaca u odnosu na premali broj istraga i još manji broj osuđujućih presuda pokazuje da se pravosuđe ovom problemu nije posvetilo u dovoljnoj mjeri.
Bakić kaže da zakonski okvir često nema efekta zbog kombinacije političkih, društvenih i kulturoloških faktora.
“Kada društvo prihvati ili tolerira narative negiranja ili glorifikovanja, s druge strane, zakoni postaju formalnost koja nema stvarnu moć da promijeni već usvojene stavove i ponašanja“, navodi Bakić.
Dugoročno rješenje za promjenu ambijenta prihvatljivosti i nekažnjivosti negiranja vidi u uvođenju objektivne i dokumentovane istorije genocida i zločina u školskim programima, uz podučavanje kritičkog razmišljanja i medijske pismenosti.
“Nadalje, civilno društvo, istraživači, novinari i kulturni radnici trebaju aktivno promovisati kritičku kulturu sjećanja, dokumentovati svjedočanstva i analizirati revizionističke narative. Rješenje isključivo zahtijeva promjenu društvene svijesti, promjenu ponašanja, izgradnju empatije i jačanje kritičkog odnosa prema prošlosti. Naročito kada su u pitanju mlade generacije”, kaže Bakić.
Za Alibegovića rješenja su moguća, ali zahtijevaju širu društvenu strategiju u smislu pravne dosljednosti, prevashodno puna implementacija zakona protiv negiranja genocida.
U tom slučaju, dodaje Alibegović, sankcija mora biti predvidiva i univerzalna, a ne selektivna.
“Treba imati u vidu kako je ključni alat protiv negiranja obrazovanje mladih. Sistematsko učenje o genocidu, njegovim fazama i mehanizmima negiranja može stvoriti generacije koje su otporne na manipulacije. Ne treba ispuštati iz vida činjenicu o posebnom značaju kulture sjećanja, ali još važnije kulture pamćenja”, dodaje naš sagovornik.
Pojašnjava da muzeji, spomenici, komemoracije i svjedočanstva preživjelih moraju biti institucionalno podržani jer se time stvara kontra-narativ koji podsjeća da negiranje nije „alternativna istina“, nego produženi napad na žrtve.
“Iznimno je važno, ali i potrebno osnažiti medije i istraživačko novinarstvo da raskrinkavaju negirajuće narative. Samo transparentnost i činjenice mogu razbiti sve antibosanske mitove, izvanbosanske programe zla. Još nešto bih naglasio, a to je kako suočavanje s negiranjem genocida nije samo lokalni, već i evropski zadatak.”
Mišljenja je i da kada EU i međunarodna zajednica jasno zauzmu stav protiv negiranja, to daje težinu lokalnim naporima.
“Otuda, negiranje genocida nije stvar neutralnog mišljenja. To je aktivan politički čin kojim se žrtvama oduzima pravo na istinu i dostojanstvo. Svako društvo koje tolerira negiranje genocida zapravo se sprema za ponavljanje nasilja. Rješenje, dakle, nije samo u zabrani, nego u izgradnji društvenog imuniteta kroz obrazovanje, kulturu i pravdu”, navodi Alibegović.
S druge strane, profesor Ćurak je zabrinut zbog kontinuiranog odbijanja da kao društvo i ljudi koji žive u BiH, odgovorno pristupimo žrtvama, sjećanju na ubijene i da vrlo jasno progovorimo sa vrlo jasnim pojmovnim imenovanjem šta se desilo u posljednjem ratu protiv BiH, da u obrazovanju to postane norma
“Potrebna je promjena – da svi u različitim dijelovima zemlje govorimo o najgorem što je urađeno. Da budem krajnje precizan, nema nama izlaska na zelenu granu ako lideri različitih zajednica u BiH ne počnu da proizvode govor, dakle u retoričkoj ravni, i simboličke spomenike koji govore o sopstvenom stidu a ne herojstvu. Sarajevo je jedina lokalna zajednica u zemlji koja je podigla spomenik sopstvenog stida. Govorimo o Kazanima”, zaključuje Ćurak.
Društvo će tek biti spremno za istinske korake ka promjeni kada se pristupi sveobuhvatnoj memorijalizaciji za sve civilne žrtve rata. To će biti tek prvi korak ka pomirenju i prestanku negiranja genocida.
