Rezolucija o Srebrenici u Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija je važna iz brojnih razloga, od kojih se ne ističe još jedan važan u prvom redu za sve građane koji su preživjeli genocid, ali i sve druge građane koji su svjedočili kako se krvoproliće može dešavati u srcu demokratske Evrope dok se vode javne rasprave je li riječ o agresiji, trebali bi uvesti embargo ili kako pronaći odgovarajuće metode da se rat zaustavi. Pronalazak metoda je trajao četiri godine dok nije zaključeno da se nasilnik mora zaustaviti silom. U to vrijeme neke zemlje su tražile da se Evropa i SAD vojno uključe u zaustavljanje rata čime bi se agonija zaistavila, a neke su sa sigurne udaljenosti govorile kako bi to samo intenziviralo sukob. Ove prve zemlje bile su, naravno, u pravu. To su trebale sve zemlje zaključiti ili barem politički priznati tek nakon genocida u Srebrenici, piše Preporod.com.
Naime, preživjeli u Bosni će ovaj put s rezultatima glasanja u UN-u svjedočiti i tome da li su zemlje išta naučile i iskreno priznale da se mora činiti više na prevenciji zločina i genocida, jer Rezolucija je jedna vrsta prevencije za potencijalne zločine u budućnosti. U suprotnom, nasilnici i zločinci će vidjeti da i svijet ne može, ne zna ili ne želi prepoznati šta je genocid pa se može i novi očekivati uz parole koje su se već pokazale na primjeru genocida u Bosni izlišnim: Nikad više. S tim u vezi, građanima Bosne je važno koje zemlje imaju „dilemu“ kako glasati, koje dopuštaju da im političari iz Srbije drže pridike o tome šta jeste, a šta nije genocid. Zamislimo situaciju da bilo ko od političara u Evropi pokrene pitanje da li se desio holokaust ili ne. Trebalo bi analizirati spisak tih zemalja i biti svjestan kreiranja planova za budućnost u kojima te zemlje mogu direktno ili indirektno učestvovati. Ovaj put će biti lahko provjeriti spisak tih zemalja, za razliku od spiska iz vremena agresije na Bosnu kada je samo američki predsjednik Bill Clinton imao uvid, o čemu su kasnije i dokazi javnosti predstavljeni, da je bilo političara u nekim evropskim zemljama koji su izražavali strah da nastane neka muslimanska država u Evropi. Taj strah je za posljedicu imao odugovlačenje adekvatne reakcije na zločine koje su činili Srbi u Bosni.
