Piše: Sead Numanović
U dva dana dva sastanka.
Prvo su se okupili članovi šarolike, a
iste, koalicije koju predvodi Milorad Dodik i Savez nezavisnih
socijaldemokrata.
Dan kasnije, sakupila se heterogena
grupacija njegovih političkih protivnika, predvođena Srpskom demokratskom
strankom i Mirkom Šarovićem.
Na prvom sastanku dogovarana je dalja
strategija komadanja Bosne i Hercegovine „mirnim putem“.
Na drugom sastanku, dogovoren je
zajednički nastup na izborima pred kraj naredne godine.
U Sarajevu je reakcija na prvi
sastanak bila sasvim očekivana – par saopćenja, nekoliko „teških riječi“ i – to
je to!
Naši samozvani lideri po ko zna koji
put pokazali su da nisu na visini zadatka i da ne trajno ne razumiju težinu
situacije. Ili, još gore – razumiju, ali puštaju da stvari idu svojim tokom: da
se sistem uruši sam od sebe, da svako ode na svoju stranu, a da nama ostane
tetitorij gdje smo, kako bi otpočela finalna faza našeg nestanka.
„Lideri“ probosanskog bloka, kako sebe
vole nazivati, do sada su imali cijeli niz razloga da sjednu i razgovaraju.
Pandemija je na prvom mjestu.
Nikada, ali nikada, nisu sjeli da vide
ko zna koga, kome se ko može obratiti za savjet, pomoć, podršku... bilo šta.
Ko bezglave kokoši oni bauljaju po
javnoj sceni i jedino što znaju je kidisati jedni na druge.
Njihova retorika otišla je toliko
daleko da je čak i reisu-l-ulema Husein efendija Kavazović u sedam dana dva
puta morao apelirati da se strasti smire, retorika ublaži.
Zalud! Ona je postala još gora.
