Piše: Sead Numanović
Nisam nikakav eskpert za Afganistan, niti želim ili imam namjeru to biti.
Moje četiri posjete toj državi samo su skromna percepcija onoga što sam doživio.
Afganistan je fascinantan!
Nekako se strancu ta divlja zemlja, prepuna visokih planina koje paraju oblake i neopisivo lijepih dolina, prepunih zelenila i čiste, ledeno hladne vode, uvuče pod kožu. Zaposjedne dušu.
Moja prva interakcija s Kabulom desila se negdje krajem 2001. godine.
State Departmen i Evropska komisija izabrali su mene, te novinarku The New York Timesa Carlottu Gall da, u aranžmanju organizacije Asia Foundation, zajedničkog projekta Brisela i Vašingtona, razgovaramo s Afganistancima.
U nekom prepunom hotelu sreli smo se s njima i srdačno i dugo pričali.
Prva stvar koja mi iz te odiseje isplivava iz sjećanja je neki Afganistanac koji, u moju čast, recituje nekakvu poemu.
Kasnije, tokom tog - za mene nadasve avanturističkog boravka u Kabulu - skontat ću da sam delegiran kao "bijeli musliman".
S Afganistancima sam tada neprestano i neumorno komunicirao.
Bojali su se talibana.
Svaki sagovornik isticao je da je imao teških trauma, neki i ličnih tragedina, tokom prve diktature tog pokreta.
Sjećam se i da mi je jedan prijatelj iz Londona, prije nego ću poći u Kabul, poslao link izvještaja BBC-a iz Kandahara.
Taj grad je malo prije mog dolaska, očišćen od talibana.
Ali, priča je iz vremena dok su talibani vladali i koliko god meni bila ne samo nevjerovatna, mojim afganistanskim sagovornicima bila je "razumljiva".
BBC je izvijestio da je u sukobima pripadnika formacija komandanta vojske s jedne i policije Kandahara s druge strane, poginulo na desetine ljudi.
A do sukoba je došlo jer se jedan od komandanata zaljubio u "dečka" drugog komandanta!
Taj se "dečko" zaljubio u njega i htio je pobjeći od "vlasnika". Koji je bio - opet - zaljubljen u njega!
"Golupčići" su se dogovorili da "dečko" pobjegne svom "dragom".
"Dragi" je organizirao cijelu operaciju, njegovi su slijedbenici razdragano krenuli u operaciju.
Ali, "vlasnik" je otkrio plan i dočekao ih.
Razvila se krvava bitka.
Finalnog se rezultata više ne sjećam.
Moji afganistanski sagovornici, kada sam im te 2001. prepričavao priču, gledali su me prilično ravnodušni.
Rekli su mi da to nije nikakva novost i da takvih situacija ima puno, ne samo za vrijeme talibana.
Taj nekakav nastrani običaj, šta li, vijekovima je prisutan, posebno na sjeveru i sjeverozapadu Afganistana. Talibani nisu bili nikakav izuzetak. Možda su bili samo gori, govorili su mi.
Vjerovatno je i to jedan od razloga da se nisam iznenađivao kada sam, šetkajući ulicama prepunim ljudi, viđao muškarce kako se drže za ruke, prepletenih prstiju ili stisnuti jedan uz drugog, pod ruku, nehajno šetkaju.
To je, jednostavno, običaj.
Rođaci ili dobri prijatelji tako su izražavali međusobnu bliskost. I ništa više. Valjda.
I niko ih nije osuđivao.
Ali bi vas osudili da ženi polonite cvijeće.
Ne! Ono se poklanja muškarcima!
Ima u Kabulu jedna duga ulica. Ona je (barem bila) centralna gradska ulica. Ima dva imena. Jedan dio ulice zove se "Cvijetna". Drugi - "Kokošija".
U cvijetnom dijelu se ne sjećam da sam vidio cvjećare. Možda sam i prerano to tražio.
Ali znam da se cvijeće poklanja muškarcima, kao posebna počast.
Naročito se cvijećem obasipaju oni koji idu na hadž ili umru.
Prije talibana, govorili su mi, Afganistanci su znali u kabriolet staviti potencijalnog hadžiju i zatrpati ga cvijećem, a onda ga voziti po gradu, u koloni okićenih vozila - kao svatovi - i svima oglašavati da taj i taj - ide na hadž.
Sjećam se i da su me mnogi upozorili da ni u kom slučaju ne gledam preko ograde u susjednu avliju.
Rafal ili kamen najmanje je što bi me moglo snaći.
Afganistanci su vrlo osjetljivi na intimu i zavirivanje preko ograde je skopčano s smrtnom opasnošću.
Iako mi je bilo striktno naređeno da sam nipošto ne šetkam Kabulom, nisam se pridržavao toga.
Stalno sam istraživao dijelove tog grada, na više od 2.000 metara nadmorske visine, načičkanog uz rijeku istog imena, koja mi je izgledala kao potočić.
A onda sam doživio i kišu. Lilo je k'o iz kabla.
Kabul - rijeka - iznenada je nabujala. Nije izašla iz korita, ali jeste odnijela sve pred sobom u njenom toku. Uključujući i veliki broj predivnih ćilima koji su iznijeti na pranje.
Kako ovo pišem, tako mi samo sjećanja izviru.
Tako se sjećam da sam bio odveden na jedan od brežuljaka Kabula.
Na prvi pogled, ništa posebno.
A onda su mi objasnili da je to dom više stotina hiljada stanovnika!
Kabul sada ima nekih 4 do 5 miliona stanvnika.
Vjerujem da ih je prije 20 godina u tom gradu živjelo nekih 3 miliona. Ali, ne držite me za riječ.
Gledao sam u to brdo i vidio nekakve nastrešnice, nešto, ne umijem ni sebi opisati tačno šta. "To" je bilo ulaz u pećine-sobe koje su vjerovatno izbjeglice i oni što su rođeni u Kabulu, a uslijed ratnih razaranja, ostali bez ičega.
Kako je rat bjesnio decenijama, tako su se ljudi prilagođavali.
Graditi kuće opet, očito, nije bilo pametno, pa su se skrasili u tim pećinama.
Uočio sam bio i da su žene stub.
One su nosile društvo. Bilo da natovarene svim i svačim idu k kućama, bilo da drže čistim "pećine" u kojima žive.
Neke s kojima sam imao priliku i čast razgovarati, bile su nevjerovatno lijepe. Samo njihov ovlaš pogled, očima uokvirenim surmom, umio me zbuniti.
Ne sjećam se koliko sam dana bio u Afganistanu, taj prvi put.
Sjećam se da su Afganistanci od domaćina zahtijevali da Carlotta i ja ostanemo još. Uživali su u debatama s nama.
Bosna im nije bila nepoznanica.
Čuli su za nas i u vrijeme agresije. I znali su za Aliju Izetbegovića. I to je to.
Carlotta me je pozvala na čaj.
Živjela je u jednoj rezidenciji u gradu i radila odatle.
Sjećam se da me je upoznala s prevodiocem. Mladi Afganistanac koji je savršeno govorio engleski.
Zamolila ga je da mi prenese šta je radio jučer.
Kaže da je ocu prevodio "poslovni sastanak".
Ticao se isporuke opijuma u neku evropsku državu.
Momak je nonšalantno brbljao o tome. Isporuka, franco neki evropski grad...
Carlotta se smijala, više mom neskrivenom šoku, nego njegovoj priči.
A onda mi je ispričala da je nekoliko dana ranije bila gošća nekog šefa policije, negdje u Afganistanu.
On ju je ponosno vodao po teritoriji koji kontrolira.
