Moje sjećanje: Kad je nekad bio Bajram

Piše: Almasa Hadžić

...Ni jedan Bajram, već tri decenije mi ne dođe i ne prođe, a da me ne vrati u dane djetinjstva i mladosti provedene u mjestu gdje sam rođena - u Lastvi kod Trebinja.

Zadnja je to stanica na kojoj su se muslimani, nakon progona iz Boke u drugoj polovini 17. stoljeća, zaustavili da bi kasnijim progonima, sve do ovog posljednjeg, koliko toliko, živjeli svoje običaje i praznovali Bajrame na način kako im vjera, a i ambijent nalažu.

Kao dijete pamtim da bi dva, tri dana prije Bajrama iz kuće na avliju bili iznešeni novi ćilimi i serdžade da ih „malo zrak obiđe“, a koji bi se, inače, sterali samo u izuzetnim prilikama.

Prali bi se kalufni jastuci, iz sanduka vadili i peglali novi prozorski zarovi i draperije, da bi noć uoči Bajrama „kad djeca poliježu“ sve bilo „prostrto i zastrto“.

Otac bi, ako nije morao na posao, išao u džamiju, ustvari mešdžid u Gornjem Grančarevu.

Krenuo bi mnogo prije vakta, kako bi do ezana mogao ispušiti „cigar duhana“ i usput popričati s onima koje „još od prošlog Bajrama nije vidio“

Običaj je bio u mom mjestu da se, odmah po izlasku iz džamije, među klanjačima „podjeli Bajram“ pa bi se kasnije prepričavalo da su Bajram „podjelili“ komšije i rođaci koji su, eventuarlno, bili u zavadi.

Prvi dan Bajrama otac bi, odmah poslije ručka, „od Bajrama“, otišao našoj tetki koja je, također živjela u Lastvi. Hvalio bi njenu baklavu, a posebno medovinu koju bi tetka čuvala upravo za specijalne goste.

Drugi dan, pak, i otac i svi domaćini iz Donjeg Grančareva, u grupi, krenuli bi na čestitanje Bajrama.

Ni jedna kuća ne bi bila zaobiđena.

„Eto ljudi“ povikali bi smo iz avlije kako bi majka mogla čuti.

Radovali smo se što dolaze, bez obzira da li će neko od njih izvaditi iz džepa bombonu u sjajnom papiru, kocku šećera, medenjak ili neku drugu sitnu dječiju radost iz davnih pedesetih i šezdesetih, koje su nas činile izuzetno sretnim.

A „ljudi“ bi se u većini kuća kratko zadržali.

Osmana, Haka, Hašima, Džafera bi smo obavezno poljubili u ruku, dok bi Began, Ahmet, Hibo i neki mlađi uvijek govorili da to ne treba da radimo.

Kod nekog bi popili kafu, kod nekog višnjev sok, negdje baklavu, a negdje ništa „ne možemo, pili smo, jeli smo, halalite, eto samo da prekoračimo prag od Bajrama, red je“ govorili bi i produžili dalje.

Radost Bajrama iz tog, sirotinjskog vremena do danas nisam, niti mogu zaboraviti.

Sve je u tom hercegovačkom kršu bilo tiho, skromno, ali je odisalo unutrašnjom srećom koju desetljećima poslije ne mogu zamjeniti sva ovozemaljska materijalna dostignuća.

Kad sam krajem sedamdesetih stigla u Zvornik, prvog Bajrama u ovom gradu, osim ezana sa nekoliko zvorničkih džamija koji su budili neki poseban damar u meni, pravo iznenađenje je tek uslijedilo.

U dvorištu zgrade u kojoj sam stanovala začule su se trube i bubnjevi, učinilo mi se cijeli orkestar se sabr'o pod naše prozore.

Bila je to grupa šabačkih Roma koji, dok jednom rukom udaraju u bubnjeve, drugom hvataju papirne novčanice što im ih s prozora bacaju komšije i to, ne samo oni koji slave, već i oni drugi.

Iznenada se sa trećeg sprata, u svojim sjajnim crvenim dimijama „skotrljala“ i stara komšinica Hafiza koja, iako sama, povede kolo na sred dvorišta u nadi da će joj se pridružiti bar neko od slučajnih prolaznika.

„Hajte komšije, Bajram je“ doziva i podvriskuje Hafiza, a ja gledam, slušam, divim se njenom staračkom damaru i snazi, dok se do nje u kolo hvataju nepoznati mi ljudi.

Bio je to Bajram na koji nisam navikla. Za razliku od onog mog, tihog hercegovačkog, ustvari, lastvanskog, u kome se ezan čuo samo s jednog mesdžida i to u krugu dokle je mogao doprijeti glas starog mujezina Sabita, ovaj bosanski, zvornički, naprosto je drhtao javnom manifestacijom radosti, odisao toplinom koja je zračila sa lica starih Zvorničana, ustvari, muslimanske gospode koja se, po adetima po kojim su se vladali i u žalosti i u radosti, teško može zaboraviti.

Na takav Bajram se nije bilo teško navići, premda bih prijateljima, redovno pričala kako je to bilo „kad je kod nas bio Bajram“.

A „kod nas“ je podrazumjevalo bajrame mog djetinjstva uz obaveznu priču o tome kako izgleda kad „ljudi dođu od Bajrama“.

A onda je došao rat. Ubistva, progoni, izbjeglištva i bajrami u kojima se prvog dana, uglavnom, sjećalo i plakalo.

Vraćale su se slike rahmetli oca kad dolazi iz džamije, kako s majkom i nama starijom djecom ispija bajramsku kafu u avliji, mjerka je li baklava mogla podnijeti još oraha itd.

Prostrla bi mi se pred očima i slika Zvornika i sjaj sređenih zvorničkih hanuma dok s poklonima žure roditeljima i starijim konama da čestitaju Bajram, a tanani glas Himze Polovine koji bi dopirao iz mahala, koji prekida graja djece u avlijama dok prebrojavaju sitniš kojeg su darivale strine, dajinice, kone. I sve naglas računaju koliko će im djedovi, amidže, dajidže, kad se vrate kući iz čaršije, dati „papirnih para“.

Slike su bile toliko svježe i snažne da bi u nekim trenucima izgledale kao stvarne.

Bili su to bajrami u kojima su se oplakivalile pogibije rodbine, prijatelja i njihove djece na ratištima širom BiH.

Oplakivalo rušenje džamija, među kojima i one zvorničke što mi je „pod prozorima rasla“ kako mi jedne prilike za tek sagrađenu Rječansku džamiju reče moj komšija Haso.

Mnogi od nas koji se do rata nismo ni poznavali, u to vrijeme, umjesto baklave, okupila bi tepsija pekmeznih hurmašica.

Sjećali bi smo se kako je nekad bilo, pričali i sanjali vrijeme u kome ćemo Bajrame dočekivati sretniji nego što smo tada bili.

I uvijek bi se našao neko da ispriča kakvu anegdotu o Muji i Mujinici koji su na zvorničkim ulicama prodavali ofingere, o raznim čaršijskim šeretima, a posebno o mojoj koni Hafizi, najpoznatijoj zvorničkoj provodadžiki koja je, kako smo kasnije saznali, neposredno nakon progona, umrla u Malom Zvorniku u Srbiji.

A onda je došao mir. Bajrami. Nekome radosni, nekome tužni zauvijek.

Jutros, domalo nakon što su se ljudi vratili iz džamije, u dvorištu zgrade u kojoj stanujem, u Tuzli, začule su se trube i bubnjevi srbijanskih trubača. Otkako je rat stao, dolaze skoro svakog Bajrama. Nisam sigurna da im je neko s prozora bacio bar jednu marku.

Jer sve je drukčije, sve se nekako promjenilo pa i onaj plamen bajramske radosti koji, bez obzira na sve proživljeno i preživljeno, na sve čega se s toliko čežnje i radosti sjećamo, još uvijek u nama tinja, samo ne na način kako je to nekad bilo.

A i kako bi.

Upravo danas, na Kurban Bajram 2021. godine u Prijedoru se klanjala dženaza za novih 12 nevinih bošnjačkih žrtava, ubijenih 1992. godine.