Piše: Mustafa Cerić
U vremenima kada narod preživljava iskušenja, kada nestaju tragovi tradicije i kad zlo zatamni horizonte nade, pojave se ljudi čije djelo i prisustvo vraćaju vjeru u ono što je najplemenitije u čovjeku. Takvi pojedinci nisu samo umjetnici ni javne ličnosti; oni su tiha snaga naroda, njegovo sjećanje i njegovo dostojanstvo. Jedan od njih u našem narodu bio je Halid Bešlić.
Svi se sjećamo, bilo je to u drugoj polovini maja 1992. god. kada je srpska vojska digla u zrak i razorila sve džamije u općini Sokolac — u Kruševcu, Knežini, Kaljini, Novoseocima i Košutici. Minirali su i veličanstvenu Sultan Selimovu džamiju iz 16. stoljeća. Godine 2011. ona je, voljom dobrih ljudi, obnovljena. Među obnoviteljima bio je i Halid Bešlić. Nakon povratka iz Njemačke, došao je u moj kabinet reisu-l-uleme sa rahmetli Mensurom Brdarom. Tih i skroman. Nije mnogo govorio. Govorio je njegov pogled, dubok i blag. Mensur mi je prenio Halidovu želju da sudjeluje u obnovi Sultan Selimove džamije u svom rodnom kraju.
Znao sam Halida po glasu, posebno po glasovitoj ilahiji „Oj, Zefire“, po onoj snazi koja budi dušu i sjećanje, ali nisam znao tu drugu stranu – njegovu tihu, karakternu dobrotu. Sada, nakon njegove smrti, svi o tome pričaju naglas: o njegovom humanizmu, o njegovom dobrom bosanskom srcu, o njegovoj iskrenosti koja ne traži svjedoke. Halid je tada, kao i uvijek, ispunio svoje obećanje. Bio je jedan od najvećih vakifa, donatora za obnovu Sultan Selimove džamije u Knežini.
