Logoraši na udaru sudova entiteta RS

Piše: Almasa Hadžić

Bahrudin Mujkić iz Ratkovića kod Čelića jedan je od onih logoraša kome se već nekoliko mjeseci od penzije odbija „gibira“ kako bi entitetu RS namirio troškove sudskog postupka koje je, zbog patnji koje je preživio u logoru, vodio protiv njih.

Preživio je Bahrudin, kaže, četiri zatvora i dva logora, a ni trideset godina poslije, ne može da kaže gdje mu je bilo gore.

„Nakon što mi je tužba odbijena, za naknadu sudskih troškova moram entitetu RS uplatiti 1.950 konvertibilnih maraka. Već nekoliko mjeseci odbija mi se od penzije po nekih 6,5 maraka, jer mi nisu mogli odrediti veći iznos zato što sam kreditno zadužen.

Ma nije meni žao tih 6,5 maraka, ali ne mogu da pregorim da i pola marke dam tim svojim katilima u čijim sam logorima i zatvorima bio ubijan i prebijan, gdje su mi lomljene kosti, ubijana duša“, priča nam Bahrudin, jedan od mnogobrojnih bosanskohercegovačkih logoraša koji, umjesto dosuđene naknade za dane provedene tokom agresije u logorima entireta RS, u miru mora plaćati za mučenje koje je preživio, kaže.

Kada je zarobljen, 2. juna 1992. godine, Bahrudin je imao 23 godine.

Prošao je zatvore u MUP-u u Bijeljini i Loparama, gdje su mu lomljene i ruke i noge, zatim zatvor u kasarni JNA u Bijeljini, pa zatočeništvo u klaonici u Obarskoj kod Bijeljine koja je bila pretvorena u logor, pa onda opet vraćan u zatvor u Bijeljinu, da bi na kraju završio u logoru Batković.

„Između ostalih logoraša u Batkoviću, nas trojicu ti mučitelji su proglasili „zelenim beretkama“ gdje su nas mučili na najgori način. Posebno Tuzlaka Nedima Mustačevića.

Svakodnevno su nas udarali, prebijali, lomili. Nedima najviše. Jednog dana izvedu nas, mislio sam gotovo je, ali me spasi logoraš Huso iz Zenice“, prisjeća se Bahrudin.

Bahrudin Mujkić je u zarobljeništvu proveo 3 mjeseca i 6 dana.

Bio je prvi zarobljenik koji je iz logora Batković otišao u razmjenu.

„Dođem kući, jedva hodam, okupam se, obrijem i prijavim se komandi da idem braniti domovinu. Naredni dan krenuo sam u akciju.

Nisam mogao sjediti kući i gledati kako moji vršnjaci ratuju, bez obzira što sam tek izašao iz logora“, prisjeća se u razgovoru za politicki.ba ovaj nevjerovatan čovjek.

Ratovao je Bahrudin sve do neko doba 1993. godine kada je od eksplozije mine teško ranjen. Ostao je tada bez oba oka o obje šake.

„Bila je to teška situacija, ali vjera u Boga, moj duh koji se ne predaje čini mi se, ostavili su me u životu. Teško je kad izgubiš vid, ali sam se otimao. I danas se otimam.

Pošalju me tada u Ameriku na ličenje, u Čikago, i tamo mi doktori koliko, toliko, osposobe šake koje nemam kako bih mogao funkcionirati.

Na jednoj ruci presade mi prst od noge, a na drugoj ruci naprave rascjep, tako da se mogu služiti i tom rukom. Eto, mogu zvati na mobitel, mogu držati čašu, mogu mnogo šta i raditi.

Zarasle rane, rat prošao, tu je i porodica, dva hairli sina, supruga. Sinovi završili medresu, pa otišli na fakultete. Bogu zahvaljujem na svemu“.

Životna priča Bahrudina Mujkića je priča o tome kako čovjek, nakon svih nesreća koje je preživio, očuva duh i volju za životom na čemu bi mu pozavidjeli mnogi koje je u životu pratilo samo dobro.

Bahrudin ne miruje. Radi mnoge muške poslove kao da su mu u najboljoj funkciji i oči i ruke. Vide ga i na njivi i na krovu kuće kako čisti odžak.

U nevjerici da ga, zbog načina kako funkcionira, možda, ipak, vid služi, „država“ ga, priča kroz smijeh, jednom pozvala da mu, za svaki slučaj „provjere oči“ .

„Sve je to meni bilo smješno, ali, kad „država“ zove ja se ne bunim. Letim. Sad kad bi kazali treba Bahrudine ići braniti državu, ovako slijep ne bih ni minut razmišljao, krenuo bih.

Ja sam zbog moje države izdržao tolike patnje, dao dijelove tijela i neka sam, opet bih, pa neka kaže šta god ko hoće.

Svašta me je, i sami vidite, u životu snašlo, ali ako me pitate za čim danas žalim reći su vam iskreno: žalim za onih šest i po maraka što mi svakog mjeseca odbijaju od penzije i stavljaju ih u džepove mojih mučitelja“.

U svojoj nevjerovatnoj životnoj priči, Bahrudin Mujkić, kaže ima jednu „posebnu tegobu“ koju ne može sakriti.

„Koliko mi je teško zbog svega šta su logoraši u logorima preživljavali, još mi je teže što sudovi u Federaciji, čim dobiju presudu iz Banje Luke da je logorašu odbijena tužba i naređeno plaćanje sudskih troškova, ekspresno traže da se ti troškovi isplate istoj toj Banjoj Luci.

Čujem da su pojedinim logorašima, obzirom da nemaju nikakva primanja, naši u Federaciji plijenili teško stečenu sirotinju – kauče, televizore, razno pokućstvo. Onim koji rade odbijali po pola plate. Duša zaboli zbog te nepravde“.

Bahrudin Mujkić, u svojim Ratkovićima godinama sebi organizira život na način da ni u čemu ne oskudjeva. Radi šta god mu to njegova tjelesna sposobnost dozvoljava, čak i više od toga, putuje gdje god mu se ukaže prilika, druži se s prijateljima.

I kad ga obuzme kakva kriza, sebi, veli „razgali“ jer ne da da psihički padne.