Lažni graditelj i pomiritelj Aleksandar V.

Piše: Almasa Hadžić

Dramaturgija po kojoj je Aleksandar Vučić jučer u Sjenici, potpisujući komercijalni ugovor o pripremi tehničke dokumentacije o izvođenju radova, najavio gradnju autoputa od Požege do Duge Poljane u Srbiji, u dužini od 75 kilometara, u ovo praznično vrijeme, razgalila je dušu stanovnika sandžačkog kraja.

Bar se tako činilo.

Za dva i po sata, kad sve bude završeno, moći će iz Sjenice stići do Beograda, a s obzirom da će put prolaziti preko Pešteri, samo 20 kilometara djelit će ga od Novog Pazara.

Put će omogućiti dolazak novih fabrika, investicija, zapošljavanje itd, što će sve skupa ljude ovog kraja zadržati da idući „trbuhom za kruhm“ ne idu u „bijeli svijet“ već svoju budućnost nastave graditi u mjestima u kojima trenutno žive.

Sve lijepo rečeno kako i priliči predsjedniku države.

Uz sve obećano, mekom srcu sandžačkih Bošnjaka, Vučić je pripomenuo kako bi bilo dobro da i „ljudi iz Bosne i Hercegovine“ imadnu više razumjevanja i krenu graditi put od Višegrada do Sarajeva kako bi upravo oni iz Sjenice i Novog Pazara „imali Sarajevo na dva i po sata“ vožnje.

Graditelj Vučić tako je u svojoj već poznatoj nam „dobroti“ kad je u pitanju susjedna mu Bosna i Hercegvoine, uz lijepe riječi i viziju „povezivanja država, gradova i naroda“ kako to često zna kazati, pozvao bosanske vlasti da se uhvate posla i što je moguće prije krenu graditi autoput u svojoj državi (čitaj: kroz entitet RS), kako bi se iz Srbije, očigledno, što prije moglo stići na Pale, a onda, ko poželi, i u Sarajevo.

Ne treba biti ciničan i udarati nogom u svaku ideju i prijedlog koji dolazi od Srbije i njenog predsjednika Aleksandra Vučića, pa ni ovaj poziv bh. vlastima da grade autoput od Višegrada prema Sarajevu.

I ne samo taj autoput, već sve druge puteve, kao i mostove koji spajaju Srbiju sa Bosnom i Hercegovinom i koji bi, da nema ono „ali“ trebali biti u funkciji napretka i razvoja svake, pa i ove dvije države.

Ali?

Kako povjerovati u iskrenost Vučićevih ideja i prijedloga o „gradnji i povezivanju“, ako, istovremeno, njegovi ministri i namjesnici u entitetu RS politički i institucionalno pokušavaju razgraditi Bosnu i Hercegovinu, i učiniti je „državom koje nema“.

Onog trenutka kad Vučićevi mediji objave da je njegov ministar Aleksandar Vulin smješten na neku od klinika za „popravljanje“ mentalnog zdravlja, da se Milorad Dodik, sa beogradskih sjela na kojima se desetljećima kroji razgradnja Bosne i Hercegoine, a čiji je trenutno predsjednik, preselio u njene institucije i počeo raditi na njenom napretku, tada bi, vjerovatno, bez onog „ali“ počeli vjerovati i u Vučićeve dobre namjere.

Bosni i Hercegovini, jednako kao i Srbiji, trebaju putevi, autoputevi i mostovi koji će ih spajati.

Ali, prije nego što mašine Bosnom zaoru planirane trase koje će ih spojiti sa Srbijom, ovoj zemlji trebaju mir i sigurnost, u koje svako malo Beograd kopljem stavljenim u ruke člana Predsjedništva BiH Milorada Dodika, nacilja njenu stabilnost i uništi svaki pokušaj gradnje povjerenja u Srbiju.

Zato, prije realizacije ideja o fizičkom spajanju „država i naroda“ kako nas je i jučer podsjetio Aleksandar Vučić, potrebno je da nas spoji međusobno povjerenje.

Dotle, investitori, graditelji i kiridžije, vjerovatno, bit će na čekanju.