Piše: Almasa Hadžić
Bilo kojim pravcem da krenete, da li iz Ljubinja prema Trebinju, ili obratno, selo Kotezi vam dolaziu "s lakta" magistralnog puta kojim prolazite, svejedno da li lijevog, ili desnog.
U dubinu Koteza se ulazi putem kojim, dok preko njega u svom sunčanom plesu prelazi zmija, odjednom zaškripe kamenčići, opominjući vas da vodite računa da ovoj najodanijoj stanovnici hercegovačkog kamenjara slučajno ne udarite "na obraz", ustvari, ne zamahnete kamenom ili kakvom suhom granom put nje jer bi vam mogla uzvratiti na način koji vam se ni malo ne bi dopao.
Jednostavno, prolazite putem kao da zmiju- starosjedilicu i niste primjetili.
Čini vam se selo zamrlo od tišine. Tek poneki krov izranja iz rastinja kupine, buketa smokvi... I što se dublje korača u unutrašnjost, sve više se naziru tragovi nekadašnjih kamenom zidanih kuća, rušenih u ratovima i bunama, ali i oni čiji su krovovi zacrvenjeli u zadnjih dvadesetak i više godina.
I taman da dohvatimo granu uzrelih "sušalica", zalaješe psi iz ograđenog dvorišta pored samog puta.
"Je li ovo put do džamije", pitamo srednjovječnu ženu koju je, očigledno, lavež pasa opomenuo da nepoznati namjernici prolaze putem.
"Eno tamo, pored crkve, pa gore", odgovara žena pokazujući rukom pravac kojim da krenemo.
Ustvari riječ je o putu pored male seoske kapele koju je nekolicina mještana, katolika, obnovila nakon Dejtona. Tek da, bar jednom mjesečno, kažu, "dumo iz Ravnog" dođe, održi misu za one koji se zateknu u selu, većinom "vikend Kotežane" koji, mahom, žive u Dubrovniku.
Sa improviziranog parkinga, iza leđa kapele, na kome nekoliko vozila dubrovačkih registracija svjedoči da su dubrovački Kotežani još u petak stigli u selo, nekih 150 metara uzbrdo izdigla se munara obnovljene džamije Muje Kotezlije, jedna od najstarijih džamija sagrađenih u Hercegovini u doba osmanskog carstva.
Dan ranije, u Trebinju, Miralem Hadžimahović, predsjednik Medžlisa IZ Trebinje, s radošću nam je ispričao da je obnova džamije u Kotezima, i to u izvornom obliku, skoro pri kraju, kao i objekata koji su nekad činili kompleks džamije.
Radove na džamiji izvodi firma iz Mostara i prema onom što se golim okom da vidjeti, ezan sa njene munare bi se uskoro mogao čuti.
"Još samo da se napravi mejtef i džamija je završena", reći će nam, Stojan Marić, privatni poduzetnik, upravo pristigao iz Dubrovnika, gdje inače živi, objašnjavajući nam da se i on i svi mještani koje "porodična loza veže za Koteze" bez obzira kojoj vjeri da pripadaju, raduju završetku gradnje džamije.
Iako nas prvi put vidi, prisjetio se Stojan dana kad su, pred početak gradnje "i pravoslavci, i katolici i muslimani" čistili prostor oko temelja džamije stavljajući nam do znanja da mu je drago što smo, iako smo "iz daleka", navratili u njegovo selo.
Stojan je u Kotezima svakog vikenda, jednostavno, kaže, voli ovaj kraj, voli ljude koje je izrodio ovaj "komad Hercegovine" pa se i danas druži sa potomcima nekadašnjih familija koje su živjele u Kotezima i koje su razne nevolje raseljavale diljem svijeta.
"Ja sam rođen u Dubrovniku jer su roditelji iz Koteza morali otići trbuhom za kruhom, kao što su i svi drugi odlazili... Odavde su ti Cigići, Burine, Kajimovići i mnoge druge poznate bošnjačke familije...Burina ima dosta u Dubrovniku.
Poznavao sam i doktora Burinu iz Tuzle koji je, čuo sam, umro u vrijeme korone. Iz te njegove loze je devet doktora...
