Komentar u zoru posjete pape Leona XIV Turskoj: Put vjere, historije i odgovornosti

Piše: Mustafa Cerić

Najavljena posjeta pape Leona XIV Turskoj (27. novembar – 2. decembar 2025) označava ne samo njegovu prvu apostolsku posjetu izvan Italije, nego i jednu od najsnažnije simboličnih papinskih posjeta u suvremenom dobu. Ova posjeta dolazi neposredno nakon obilježavanja šezdesete godišnjice Drugog vatikanskog sabora i deklaracije Nostra Aetate (1965–2025) — dokumenta koji je iz temelja redefinirao odnos Katoličke crkve prema nekršćanskim religijama, uključujući islam. Stoga posjeta Turskoj, zemlji s većinskim muslimanskim stanovništvom je od povijesnog značaja. 

Zanimljivo je da je, usprkos svečanoj proslavi Nostra Aetate u Vatikanu, prisustvo muslimanskih predstavnika bilo gotovo nevidljivo, iako je upravo ta deklaracija prepoznala islam kao vjeru u jednoga Boga i zajedničko Ibrahimovsko naslijeđe. Taj izostanak ukazuje na jaz između deklarativnih poruka i stvarnog dijaloga — jaz koji bi upravo ova papinska posjeta mogla početi premošćivati.

Turska, historijski poznata kao most između Istoka i Zapada, kršćanstva i islama, predstavlja jedinstvenu pozornicu za ovaj susret. Od Ankare do Istanbula, od Plave džamije do Patrijarhalne crkve Svetog Đorđa, Papina planirana ruta odražava i kršćansko pamćenje ranih sabora (Nikeja, današnji İznik) i suvremenu stvarnost islamske civilizacije.

Susreti pape s islamskim i kršćanskim poglavarima, kao i posjete svetim mjestima, prizivaju duh posjeta pape Ivana Pavla II (1979) i pape Benedikta XVI (2006), koji su, u osjetljivim trenucima historije, unaprijedili međureligijski dijalog. Ipak, današnji kontekst je mnogo složeniji: rat u Gazi, krhko stanje Jeruzalema i još uvijek neostvarena palestinska državnost čine pozadinu koja ovome putovanju daje dodatnu težinu i moralnu dubinu.

Deklaracija Nostra Aetate pozvala je kršćane i muslimane da „zaborave prošlost“ i da „iskreno teže međusobnom razumijevanju“. Šezdeset godina kasnije, ta poruka zahtijeva moralnu obnovu. Patnja palestinskih civila i nejasan stav međunarodnih religijskih autoriteta prema genocidu u Gazi, otvaraju pitanje vjerodostojnosti religijskog vodstva u suvremenom svijetu.

Do sada je papa Leo XIV izrazio „duboku zabrinutost“ za Gazu, ali se nije jasno izjasnio o samoj prirodi zločina koji se tamo odvijaju. Njegova posjeta Turskoj — zemlji u kojoj stoljećima koegzistiraju islam i kršćanstvo — mogla bi postati presudan trenutak moralnog preispitivanja: jer neutralnost pred nepravdom nije diplomacija, nego saučesništvo.

Muslimanski svijet, a naročito turska intelektualna i duhovna elita, pažljivo će promatrati da li će papa u Turskoj pokazati ono što je Nostra Aetate zaista htjela — ne samo teološku učtivost, nego i pastoralnu hrabrost.

Od Nikeje (İznik) — mjesta gdje su oblikovani temelji kršćanske dogme — do Istanbula, duhovnog srca i Bizantije i Osmanskog carstva, Papino putovanje podsjeća na geografiju vjerske transformacije. Izbor Turske nije slučajan: to je zemlja koja, usprkos unutrašnjim izazovima i geopolitičkoj odlučnosti, i dalje ostaje živo razmeđe civilizacija.

Susret s predsjednikom Redžepom Tayyipom Erdoğanom, posjeta Plavoj džamiji, te susreti s vaseljenskim patrijarhom Vartolomejem I, otvaraju prostor za novo poglavlje islamsko-kršćanskog razumijevanja, utemeljenog ne samo na teološkom dijalogu, nego i na zajedničkoj moralnoj odgovornosti za mir, pravdu i ljudsko dostojanstvo na Bliskom istoku.

Ako papa Leo XIV ovu posjetu iskoristi samo za diplomatske geste i ljubazne izjave, trenutak će biti propušten. No, ako se odvaži govoriti istinu o Gazi, Jeruzalemu i moralnoj cijeni šutnje, njegove će riječi odjeknuti daleko izvan crkava i džamija — u savjesti čovječanstva.

Danas svijet očajnički traži moralno vodstvo koje nadilazi političke podjele — glas koji podsjeća na zajedničko Ibrahimovsko naslijeđe milosti, pravde i suosjećanja. Turska, sa svojim višeslojnim religijskim naslijeđem, pruža upravo prostor za takav duhovni preporod.

U vremenu kada se vjera često koristi kao oružje, posjeta pape Leona XIV Turskoj može podsjetiti svijet da je dijalog bez pravde prazan, a mir bez istine krhak. Šezdeseta godišnjica Nostra Aetate ne smije ostati samo sjećanje na prošlost, već poziv na moralno djelovanje — da se u patnji Gaze, Jeruzalema i drugih mjesta prepozna ispit naše zajedničke čovječnosti.

Ako ova posjeta probudi makar iskru savjesti između Rima i muslimanskog svijeta, ona će biti istinsko oživotvorenje duha Drugog vatikanskog sabora — Nostra Aetate pretočena u stvarnost našeg vremena.

Dobrodošli u Tursku, Vaša Svetosti — svijet ne čeka samo ceremoniju, već isto tako očekuje mudrost i  hrabrost.