Kako su tuzlanski studenti medicine 15. maja 1992. položili Hipokratovu zakletvu

Piše: Almasa Hadžić

U danu kad se sjećamo događaja od 15. maja 1992. godine, i mnogih heroja koji su taj dan osujetili pokušaj zauzimanja Tuzle od strane jedinica JNA sa pridodatim SDS-ovim rezervistima, teško je iz sjećanja izbrisati slike transportera JNA zaustavljenih na Brčanskoj Malti, koji su sa ogromnim količinama oružja, umjesto putem prema Bijeljini kako su najavljivali, krenuli u zauzimanje gradske jezgre grada.

Sve se događalo u kasnim poslijepodnevnim satima.

Eksplozije vojnih vozila natovarenih granatama, na kojima je JNA komanda, bez imalo vojničke časti i ljudske odgovornosti bila smjestila i vojnike i rezerviste, odnosile su njihove živote, ali i živote, branilaca Tuzle.

Istovremeno, sa Majevice, ne birajući ciljeve, granate su zasipale grad.

Brčanska Malta, je, naprosto, gorjela.

Sirene tuzlanske Hitne pomoći zavijale su gradom, mnogi građani, pripadnici TO, aktivna i rezervna policija, bez straha su trčali da pomognu ranjenim.

Neki su, opet, izbezumljeni, ne vjerujući da se to njima događa bježali u skloništa.

...Danas, 32 godine poslije, bez obzira kroz šta smo sve prošli i u ratu i u miru, nema tačke na sjećanje na te događaje.

Jer, kako život teče, uvijek provri neka nova-stara slika sa Brčanske Malte.

Znatan broj heroja sa Brčanske Malte danas, uglavnom, nije među živima. Neki su izginuli tokom agresije. Oni, pak, koji su živi, većinom, povukli su se iz javnosti, neki opet, smatraju da sve što su činili, da je to bila njihova ljudska, moralna, ali i profesionalna obaveza.

Poput ekipa Hitne pomoći, ljekara, medicinskih sestara, vozača saniteta...

Dvojica, o kojima se godinama samo pričalo, a da je malo ko znao njihova imena, koji su se našli u grotlu borbe za svakog ranjenog vojnika neprijateljske JNA, bili su tadašnji studenti Medicinskog fakulteta u Tuzli, danas ugledni ljekari, stručnjaci svako iz svoje oblasti prof. dr. Zijah Rifatbegović i prof. dr. Elmir Jahić.

"Ponosan sam na taj dio svoje biografije. Elmir i ja smo tada bili studenti četvrte godine medicine. Tog 15. maja, kad je zapucalo, dotrčali smo u Hitnu službu Doma zdravlja u Tuzli, utrčali u vozilo za čijim volanom je bio nezaboravni vozač Zike i krenuli prema Brčanskoj Malti.

Vidimo ranjene ljude i ne pitamo ko su, čiji su, kako se zovu.

Sve gori, a mi ranjene kupimo ih u vozilo i odvozimo na Klinički centar na Gradini. Vraćamo se, ubacujemo druge ranjenike u sanitet i tako nekoliko sati, ni sam ne znam koliko puta. Naravno, nismo sami, i druge ekipe su to radile.

I danas mi nije jasno kako je vozač Zike sa sanitetom uspio prolaziti između razbacanih protivtenkovskih mina po cesti.

Sjećam se, ubacujemo jednog ranjenika u sanitet, Elmir mi govori "Zijo bomba mu je između nogu", hoće da je aktivira. Govorimo mu, ostavi se toga, neće ti niko ništa, on nas gleda. Dovezli smo ga na Klinički centar, ostavili i onda opet nazad", prisjetio se danas u razgovoru za Politicki.ba prof. dr. Zijah Rifatbegović poznati hirurg sa UKC-a Tuzla.

Profesora Jahića, naš današnji poziv zatekao je u Parizu na Evropskom kongresu interventnih kardiologa. Kaže da je sudbina da bude svjedok mnogih ratnih događaja, ali da je lično, bez obzira na teško ranjavanje, ponosan na sve šta je tokom agresije činio, pa i na spašavanje ranjenika iz Tuzlanske kolone 15.maja 1992. godine.

"Nismo razmišljali da li ćemo poginuti. Valjda je to mladost, ali i humanost poziva koji smo odabrali. Bili smo jedan tim – Zijo i ja, studenti, s nama hrabri i nezaboravni dr. Mehmed Huseinefendić, specijalista urgentne medicine iz Hitne pomoći Doma zdravlja u Tuzli i Zike vozač saniteta.

Vadimo iz zapaljenog vozila dvojicu pripadnika JNA, nekoliko njih izvlačimo iz jednog jarka gdje su ih eksplozije sa transportera na kojima su se nalazili bacile, trpamo ih u sanitet i odvlačimo na Gradinu... Neki su, kad su vidjeli šta se događa pobjegli u haustore okolnih zgrada, jedni su bježeći sakrili se u zgradu Doma za nezbrinutu djecu.

Oko dvadeset, trideset pripadnika rezervnog sastava JNA, uglavnomn svi sa područja Ozrena, što je najgore, svi naoružani, u vrlo kratkom vremenu uspjeli smo dovesti do Kliničkog centra.

Iskreno, nikad mi neće biti jasno, kako je vozač Zike uspio sanitetom zaobići sve razbacane bombe i mine na cesti kojom smo se kretali", prisjetio se dr. Jahić spašavanja ranjenika na Brčanskoj Malti prije 32 godine.

Posebno mu je, veli ostao upečatljiv mladić kod kojega su, tek kad su ga unijeli u sanitet primjetili nekoliko bombi.

Doktor Rifatbegović kaže da ni do danas nije zaboravio uplašenog vojnika koji je pobjegao u haustor jedne zgrade na Brčanskoj Malti.

"Dijete je to, mislim da nije imao više od 19 - 20godina. Trese se. Bio je jadnik na odsluženju vojnog roka, koliko pamtim, negdje je iz Makedonije. Ubjedili smo ga da krene s nama, da mu niko ništa neće. Čuo sam da je nekoliko dana poslije otac došao po njega. Ni on, kao ni mnogi redovni vojnici koji su se zadesili u toj koloni nisu znali ništa šta im je njihova komanda namijenila", navodi dr. Rifatbegović.

Doktor Mehmed Huseinefendić, koji je 15. maja 1992. godine predvodio ekipu mladih studenata Medicinskog fakulteta u Tuzli – spasilaca ranjenih vojnika i rezervista JNA na Brčanskoj Malti, tri mjeseca kasnije, na području Gornje Tuzle, poginuo je od metaka ispaljenih od pripadnika iste vojske čije je vojnike na Brčanskoj Malti spašavao.

Elmir Jahić i Zijah Rifatbegović, nakon događaja na Brčanskoj Malti, pridružili su se ratnim bolnicima širom tuzlanske regije, kasnije završili fakultete, specijalizirali i doktorirali svako svoju odabranu medicinsku oblast, edukovali se na najpoznatijim evropskim klinikama i danas liječe ne samo pacijente sa Tuzlanskog kantona i mnogih dijelova Federacije, već i one iz entiteta Rs, bez obzira kako se zovu i kojoj vojsci su od 1992. do 1995. godine pripadali.

P.S.

Slušajući sjećanja dr. Elmira Jahića i dr. Zijaha Rifatbegovića, način na koji 32 godine poslije izražavaju ponos što su u tim odsutnim danima spašavali ranjene vojnike, kako se ispostavilo, neprijateljske vojske, teško je ne prisjetiti se događaja od tri i po godine kasnije, tačnije, strijeljanja oko hiljadu zarobljenih srebreničkih muškaraca u Kozluku kod Zvornika u julu 1995.godine.

Naime, prema pismu jednog kozlučkog Srbina, upućenog njegovom prijatelju Bošnjaku koji je živio u Austriji, strijeljanje na Šljunkari u Kozluku, iako teško ranjeni, preživjelo je više od desetak zarobljenika. Dva dana, nakon strijeljanja, mnogi od njih su sa Šljunkare dopuzali do centra Kozluka, tražeći vode i moleći za pomoć. Kad su saznali da sa Šljunkare ima preživjelih, lokalna policija ih je "pokupila i dokrajčila", napisao je ovaj Srbin, ne mogavši nositi teret zločina koji su drugi počinili.