Kako je Trojka osijedila za tri godine

Vidljiv je jedan obrazac u našoj politici: kako se bliže izbori, vladajuća stranka ili koalicija “sa sjedištem u Sarajevu” sve više zateže. Ističe krivicu srpskih i hrvatskih sudionika u vlasti za blokade. Upire prstom u strance. Podcrtava da nije njena odgovornost za stagnaciju.

U isto vrijeme, opozicija “sa sjedištem u Sarajevu” stavlja manje fokusa na SNSD i HDZ, te optužuje prije svega “B komponentu” u vlasti za to što nema napretka, što institucije ne funkcionišu itd. Objašnjava da, bez obzira na otpore, mora biti načina da se stvari pomjeraju naprijed, ka EU, da se nije dovoljno svađati itd. Iz Trojke su to prije tri godine ponavljali (kao da su izmislili toplu vodu). A radi se samo o ponavljanju jednog odavno utvrđenog obrasca.

Dvije koncepcije bošnjačke politike

Trag tog obrasca se, recimo, savršeno vidi u debati u kojoj su 2010. sudjelovali Haris Silajdžić, tada član Predsjedništva, i njegov protukandidat Bakir Izetbegović.

Tada mladi Izetbegović govori kako je 70 novih državnih institucija formirano do 2006. A onda je napredak zaustavljen rušenjem Aprilskog paketa (za što Silajdžić snosi krivicu). Time je, veli, “odgurnuta, uvrijeđena i pasivizirana međunarodna zajednica”.

Izetbegović dalje prigovara Silajdžiću: ”Nema sloge u Predsjedništvu, nema sloge u koaliciji, nema sloge u BiH, nema komunikacije u odnosu na susjede, nema komunikacije sa međunarodnom zajednicom. Mi smo u problemu. Skoro je sve stalo u zemlji”. I onda primjećuje da stagnacija uvijek uvod u eskalaciju, da “kola su krenula nizbrdo”, itd.

Silajdžić na sve to odgovara da je Aprilski paket bio jako štetan za BiH, te gordo ističe da ga je odbio “i pored velikog, nedemokratskog pritiska od strane međunarodne zajednice, kao i domaćih medija”. Dakle: zavjera stranaca i medija. Zvuči poznato.
Izetbegović nastavlja trezveno, reformski, govoreći kako treba: “Poboljšati dijalog unutar BiH. Mi živimo s tim ljudima. I s tim Dodikom živimo. Uvijek je neki SDS, uvijek je neki Dodik, uvijek imate nekog Šešelja. Valja u toj konstelaciji odnosa gurati stvari naprijed.”

Voditelj emisije (Senad Hadžifejzović) se uključuje u jednom trenutku i kaže: “Koliko vas ja razumijem, vi ste, gospodine Izetbegoviću, politika kompromisa, razumijevanja…” Izetbegović nastavlja: “Apsolutno! Srednjih rješenja. Nema u BiH stopostotnih rješenja. Vidjeli smo šta je ostalo od obećanja 100%: Dodik jedini porastao 100%!”

Silajdžić odgovara: “100% i dalje hoćemo! 100% BiH, ni 90%, ni 59%, ni 24% što nam se nudilo Prudskim sporazumom, a što – i to mi je jako žao reći, Bakire, nisi imao snage da se odupreš tome.” Dakle, optužuje ga za popuštanje.

Silajdžić zatim udara na cijelu SDA: “Ono što je riješeno u Prudu, to je da je međunarodnoj zajednici poslat signal da postoji bošnjačka stranka, koja je spremna kapitulirati i kapitulirala je.” Pa dodaje: ”Mi na to nikad nećemo pristati. Postoje stvari u kojima nema kompromisa.”

Na pitanje hoće li u koaliciju sa SDA, Silajdžić kaže: “Da, ukoliko se odreknu takve politike kompromisa, a taj kompromis je, ustvari, kapitulacija.”
Mladi Izetbegović mu u debati objašnjava da taj prezir prema dogovoru ne vodi nigdje. ”Stalno odbijanje, stalno govorenje ‘ne’, ne reformi Ustava, ne reformi policije, ne rješenju vojne imovine, ne popisu, ne strateškim partnerima, u konačnici će dovesti do ne Bosni i Hercegovini. Jasan je i nedvosmislen zastoj poslije rušenja Aprilskog paketa. Ne može bošnjački lider stalno govoriti ne, mora znati i kako da, kako naprijed, u ovakvim okolnostima, sa ovim ljudima, u ovoj konstelaciji smanjiti animozitete”, insistira tada Izetbegović.

Trojka osijedila za tri godine

Prije tri godine, čelnici Trojke su Izetbegoviću, kao etabliranoj vlasti, govorili manje-više isto ovo što je on nekada govorio Silajdžiću: da je zastoj, da se BiH mora pokrenuti, da se ne može govoriti “ne”, itd.

Elmedin Konaković i Denis Bećirović su ponavljali da je SDA pokvarila odnose sa Amerikancima, da zbog svadljivih bošnjačkih lidera koji su izgubili podršku stranaca - država stagnira, da je zbog tog zaoštrena situacija, “kola su krenula nizbrdo”, itd.

Bećirović se profilirao kao kandidat mira. Konaković je poručivao da dolaze “novi pregovarači”. Išao u posjete Zagrebu, Beogradu popravljati odnose. Ismijavao Komšićevu izjavu o “NATO granici na Drini”, ponavljao da je Izetbegović “umorni vozač” (dakle, kao nekoć Silajdžić).

Bećirović se hvalio time što je s Krištom preglasao Komšića, govoreći da je to “najbrže formirano Vijeće ministara”. Edin Forto je kazao da je “SNSD spreman zauzeti proevropski kurs”. Sabina Ćudić govorila kako se treba fokusirati na evropski put”, postavila kao cilj povratak 50 hiljada mladih, itd.

Nakon tri godine u vlasti, taj narativ se raspao. Ako su nekad zvučali kao mladi Izetbegović, sad zvuče kao istrošeni, stari Silajdžić. Osijedili su za samo tri godine.
Državni nivo vlasti je blokiran. Napretka nema. A Trojka nudi “beskompromisnost”. Ćudić je pompezno “prekinula koaliciju” sa SNSD-om (ali kadrovi Naše stranke nisu napustili ministarske i direktorske pozicije). Problemi se prelijevaju i na odnose Trojke s hrvatskim blokom: Trojka toliko tone, da ide u teorije zavjere da HDZ djeluje u dosluhu s Komšićem. U četvrtoj godini mandata, to će biti plivanje u živom blatu.

Nedjelotvornost Trojke najbolje se vidi na temi pregovarača. Ne mogu bez SNSD-a i HDZ-a imenovati efektivnog pregovarača, a s njima, posebno sa SNSD-om ga ne žele imenovati. Jer kako, nakon svega što se desilo, raditi išta zajedno s Dodikom? Uče na teži način šta znači biti “B komponenta” u vlasti, u dejtonskoj BiH.

Paradoks bošnjačke politike: voditi BiH naprijed s “nekim Šešeljem”

Kako kaže Izetbegović i debati 2010: “Uvijek je neki SDS, uvijek je neki Dodik, uvijek imate nekog Šešelja. Valja u toj konstelaciji odnosa gurati stvari naprijed.” I zaista, čak i ako i Dodik i SNSD padnu – a ko kaže da će? – bit će tu ponovo “neki Šešelj”.

Bit će SDS i PDP, koji su trenutno umjereni (kao nekad SNSD). Ali, čim preuzmu kormilo u Vladi RS i srpskoj kvoti Vijeća ministara, preuzet će i sadašnju SNSD-ovu, odnosno svoju staru politiku. Istina, trebat će im neko vrijeme da se konsolidiraju. Trebat će im vremena da izgrade jakog lidera, kakav je bio Dodik. Ali vremenom će mu sve više ličiti. Stanivuković je već sada, kako omladina kaže, Dodik s Temua.

Istovremeno, dolazak srpske Trojke na vlast uopće nije siguran. Možda SNSD ostane tu gdje jeste i u idućem mandatu, sa Dodikom ili bez njega. To će odlučiti glasači u RS-u, ne Trojka.
Dakle, i u idućem mandatu, bit će “neki Šešelj”. I valjat će i u toj konstelaciji pomjerati stvari naprijed, a opet ne biti previše popustljiv, snishodljiv, zadržati integritet i dostojanstvo. To je stalna formula bošnjačke politike, svejedno da li je na vlasti SDA ili “bošnjački reformski blok” (Trojka).

Trojka, koja se nekada dičila svojim dobrim odnosima sa srpskim i hrvatskim strankama, teško može više išta. Njeni lideri sve više podsjećaju na istrošenog Silajdžića iz 2010, koji je nemogućnost da napravi bilo kakav pomak predstavljao kao svoju “beskompromisnost”, “principijelnost”, itd.

SDA sada mnogo manje liči na istrošenog Silajdžića, nego što je to bio slučaj prije tri godine.

To se npr. vidi po obnovi odnosa sa međunarodnom zajednicom, zdravijim odnosom prema hrvatskoj komponenti Federacije, itd. Ali SDA trenutno nema tako snažnog mladog kadra, kakav je Izetbegović bio 2010, što će joj biti najveći problem u utrci za Predsjedništvo, a na koncu i u nošenju idućeg mandata u vlasti, ako dobije povjerenje.

U svakom slučaju, ko god činio B komponentu u idućem mandatu, morat će naći načina da, uprkos svemu, pomjera stvari naprijed. Jer, kako jednom neko reče, pomjeriti BiH naprijed je kao složiti Rubikovu kocku s povezom na očima. A druge nema, jer stagnacija je uvod u eskalaciju.