Kako je sve počelo: Od sarajevskog safarija do Jeffreya Epsteina

16.11.2025. 17:17

Redakcija Mostar

Poneki epohalni lom bi nas mogao nekad i zaobići.

Kako je sve počelo: Od sarajevskog safarija do Jeffreya Epsteina - slika 1

Piše: Vahidin Prelević

Čuju se sve više neki zabrinuti glasovi koji pitaju kako je sve ovo počelo, ovo doba u kojem sad živimo, u kojem evropski državnici, poput Orbana, ili američki ministar odbrane, oživljavaju križarske mentalne figure iz srednjeg vijeka, zazivajući – poput svojih duhovnih srodnika iz nekadašnje Al-Kaide ili ISIL-a – globalni međuvjerski sukob.

Američki predsjednik, najmoćniji čovjek svijeta, mirne duše može predložiti masovno iseljenje cijelog jednog naroda zbog izgradnje atraktivne i unosne rivijere. Neko poput Jeffreyja Epsteina, bivšeg učitelja, pa onda biznismena i milionera, mogućeg višestrukog agenta, trgovca ljudima i osuđenog pedofila, iz groba, preko tragova koje je ostavio za sobom, može kompromitirati a možda i uzdrmati cjelokupni sistem koje su izgradile savremene političke i finansijske elite ove planete. Ovo vrijeme, dakle, u kojem se sve vrste mržnje sve više legitimiraju, a šovinizam, rasizam i islamofobija normaliziraju, u kojem će na nekom međunarodnoj mirovnoj konferenciji, veoma moguće, uskoro biti ozvaničeno oduzimanje teritorija jednoj evropskoj zemlji. Kako je to sve počelo?

Početak dva stoljeća u Sarajevu

Doba u kojem danas živimo svoje korijene ima u postjugoslavenskim ratovima, naročito u ratu protiv Bosne i Hercegovine, opsadi Sarajeva, razaranju i genocidu. Čuvena opaska Susan Sontag iz 1994. godine da je Sarajevo mjesto na kojem je počelo i 20. i 21. stoljeće sve više, kako vrijeme odmiče, dobija svoj puni, a ujedno, paradoksalno, i dijametralno suprotni smisao.

Odavde je uistinu sve krenulo, da parafraziramo Josepha Rotha iz njegove putopisne bilješke o Sarajevu iz 1927. godine. Rat protiv Bosne i Hercegovine i genocid nad Bošnjacima nisu dakle bili mučan zaostatak ranijih, prevaziđenih faza evropske historije, i to u trenucima kad su Evropa i Zapad slavili svoje ujedinjenje i nanovo stečenu slobodu, nego najava njihove, ne tako daleke budućnosti.

Još dok je trajao naš rat, Samuel Huntington, prvosvećenik novog poretka, 1993. će u časopisu Foreign Affairs objaviti svoju raspravu The Clash of Civilizations, koju će nekoliko godina kasnije (1996) proširiti u knjigu pod istim naslovom. Ova studija će postati bestseler, njene teze, koje će se svakako žestoko kritizirati i osporavati, vremenom će se sve više širiti i uskoro će se, direktno ili posredno, ideološki duboko ukopati u svijest relevantnih intelektualnih krugova i političara, među njima i onih koji danas bitno određuju sudbinu svijeta.

Podsjetimo, idejna okosnica ove knjige je teza da budući sukobi neće biti sukobi velikih ideoloških sistema, kakve smo imali tokom 20. stoljeća (nacionalizam protiv imperijalizma, liberalna demokratija protiv fašizma i komunizma, komunizam protiv fašizma itd.) nego između kulturnih (ili civilizacijskih) sfera, od kojih je Huntington razlikovao ukupno sedam ili osam, a od kojih je svaka imala svoju gravitacionu silu, oko koje će okupljati ostale, manje zemlje.

Mnogi su Huntingtonu zamjerali odveć statičan, okoštali pojam kulture, generalnu simplifikaciju, apsurdno reduciranje složenosti, zanemarivanje ekonomskih isprepletenosti, ne shvaćajući da Huntingtonova studija nije ustvari bila analiza nego propagandističko štivo sa jasno ocrtanom agendom, koju će on slijediti i kasnije, između ostalog, u knjizi Who are we? (2004), koja će apokaliptički upozoriti na porast nebjelačkog stanovništva u Sjedinjenim Državama, gubitak identitetskog jezgra nacije, te najaviti kulturne ratove koji i danas uistinu traju, ne samo u SAD-u nego i u cijeloj Evropi.

Najbolja opcija za izbjegavanje rata za Huntingtona je što jasnije razgraničenje kulturnih sfera, a sukobi će i dalje biti neminovni, gotovo sudbinski, tamo gdje razdjelnice nisu sasvim oblikovane, u zonama gdje se „civilizacije“ u hantingtonovskom smislu dodiruju i prepliću.

Kao jedna od tih konfliktnih zona navodi se i Ukrajina, u kojoj se razdvajaju ruski i zapadnokršćanski svijet, ali za autora je najupečatljivija upravo Bosna i Hercegovina, u Huntingtonovoj predstavi zapravo nemoguća zemlja u kojoj se križaju tri civilizacijska kruga, a za čijim primjerom on često poseže da bi ilustrirao svoju osnovnu postavku, a koja se sastoji u premisi da se u kriznim situacijama pripadnici jednog kulturnog kruga (a kod Huntingtona može postojati samo jedno pripadništvo) uvijek prislanjaju svojim tobožnjim civilizacijskim rođacima.

Pritom Huntington ne preza ni od falsifikata: već na prvoj stranici svoje knjige, u prilog svoje teze, on bez navođenja izvora opisuje scenu od nekih 2.000 ljudi na ulicama Sarajeva koji su navodno 8. aprila 1994, dakle usred rata, demonstrirali, mašući pritom svi odreda saudijskim i turskim zastavama.

Teško se oteti dojmu da je upravo rat protiv Bosne i Hercegovine u dobroj mjeri i na jedan opskuran način inspirirao Huntingtonove ključne teze, koje je želio ilustrirati čak i izmišljenim slikama, za koje je smatrao da se logično uklapaju u veliku naraciju o sukobu civilizacija čiji su primjer u njegovim očima upravo bili balkanski ratovi. Oni su zapravo u njegovoj vizuri ocrtavali idejne okvire u kojem će se ustrojiti budući svijet.

Njemački pogled na ratove kultura

Jedan drugi autor, tada već renomirani njemački književnik Botho Strauß, koji je sedamdesetih i osamdesetih godina napisao brojna pozorišna i prozna djela koja su hvaljena kao uspješan izraz novog, društvenokritički usmjerenog intimizma, 1993. za Spiegel je napisao jedan programatski, kontroverzan i izrazito utjecajan esej pod znakovitim naslovom Nadolazeći jarčev pjev (što je aluzija na povratak izgubljenog smisla za tragično).

Taj tekst se danas može smatrati ključnim za razumijevanje kasnijih društvenih previranja i uspona desničarskog radikalizma u Njemačkoj, ali i koji nosi određene paradigmatične crte i za okvir u kojem će se, nekad od početka 2010-ih, a pod utjecajem neokonzervativnih pokreta, kretati i evropsko društvo u cjelini. I Strauß je inspiriran postjugoslavenskim ratovima. Na jednom mjestu on oštro kritizira Zapadnjake što arogantno i s visoka gledaju na etničke konflikte na Balkanu i u Kavkazu spočitavajući im da su se u svom „liberalno-libertarnom“ stavu sveli na „ekonomizam“ kao jedinu logiku postojanja, koja, međutim, ne može držati zajednicu na okupu.

Iz te pozicije lišene svakog smisla za kolektivne vrijednosti, veli Strauß, mi preziremo i osuđujemo nacionalizam kao atavističku pojavu, pa ne razumijemo više da postoje narodi koji će ratovati i „prinijeti žrtvu u krvi“ za to da zaštite svoj jezik i običaje.

Strauß, dakle, pretpostavlja „sukobe kultura“ kao nešto potpuno prirodno, a za što je Zapad u svojoj samoredukciji na ekonomizam izgubio smisao, ali ide i korak dalje od Huntingtona predviđajući jedan principijelni nadolazeći konflikt, koji u isti mah može biti i unutrašnji i globalni sraz.

„Dolaze konflikti koji se više neće moći riješiti ekonomskim putem, kod kojih će negativnu ulogu imati činjenica da je bogati zapadni Evropljanin takoreći, u moralnom smislu, živio iznad svojih mogućnosti (...) Svejedno je kako to vrednujemo, ali teško će se moći suzbiti: a to je da stare stvari nisu naprosto nadživljene i mrtve, te da čovjeka, pojedinca kao i pripadnika naroda, ne čini samo ono što je od danas. Između snaga onoga što je doneseno iz prošlosti i snaga onoga što stvari neprestano odnosi i briše vodit će se rat.“

Straußova sumorna vizija, koja već podrazumijeva razgraničenje između pojedinih civilizacija, predviđa identitetske ratove unutar samih kulturnih sfera između onih snaga koji su privrženi prošlosti i porijeklu onih koji slijepo slijede napredak i modernost. Ujedno ovaj sukob između dva antagonistički postavljena principa ima načelni i globalni karakter.

Pokret MAGA i njegov obračun s lijevoliberalnim društvenim modernizmom, kojem svjedočimo ovih godina, a naročito posljednjih mjeseci u SAD-u, jedan je primjer koji potvrđuje ovaj scenarij; drugi je upravo rat koji Rusija vodi protiv Ukrajine, predstavljajući sebe kao globalni centar antimodernizma i internacionalne desničarske revolucije, koja se suprotstavlja modernom svijetu kao izopačenom i neprirodnom poretku.

Ovdje se ovo stoljeće ne mora završiti

U našem ratu, odnosno u onome što je taj rat proizveo u kolektivnoj imaginaciji svijeta, najavljeno je, dakle, 21. stoljeće, svi budući sukobi, masakri i genocidi. I još jedna važna dimenzija našeg doba se ocrtala u njemu: nije li tu nekako simbolički počeo i onaj moralni sunovrat jednog značajnog dijela moderne intelektualne, političke i finansijske elite?

Danas su mnogi od njih ogrezli u okrutni i licemjerni libertarijanski ekscentrizam, a onomad su neki njihovi prethodnici preko TV-ekrana cinično „uživali“ u ratnom spektaklu, pa čak i u realnoj patnji katkad, poput Petera Handkea, nalazili projekcijsko platno za neko svoje „autentično iskustvo“ ili samoinscenaciju.

Možda će sarajevski „snajperski safari“, koji se donedavno zbog nepojmljivosti zla koje predstavlja sama ideja, više smatrao urbanim mitom, uprkos istragama koje sad vodi italijansko pravosuđe, ostati nedokazana glasina, ali i kao metafora on dobro pokazuje put koji vodi ravno do memorijskih diskova Jeffreya Epsteina.

No, sve i da je 21. stoljeće, dakako simbolički i idejno, počelo ovdje, ne treba nužno, premda je pomisao zarazna, fatalistički prihvatiti da se opet ovdje mora i završiti. Poneki epohalni lom bi nas mogao nekad i zaobići.

(Autor je germanist, kulturolog, prevodilac, esejist. Redovni profesor na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, autor više znanstvenih studija i knjiga na bosanskom, njemačkom i engleskom jeziku, među ostalima: „Estetika fragmenta“ (2007), „Književna povijest tijela“ (2013), „Sarajevski atentat“ (2015), „Nakon imperije“ (2018), „Peter Handkes Jugoslawienkomplex“ (2022).)

Podijelite:

Facebook X / Twitter