Zanimljivo je: kad neko izgubi mjeru, on uvijek misli da je postao mjera.
Piše: Mustafa Cerić
Kažu da svako doba ima svoje ludilo. Naše, izgleda, ima Facebook.
Nekada su profesori "psiholozi" (i "psihijatri") pisali knjige, držali predavanja, odgajali generacije i svojim riječima gradili mostove između nauke i naroda.
Danas, poneki od njih – umjesto kredom po tabli – pišu bijesom po tastaturi. I to ne zato da bi obogatili um, nego da bi ispraznili dušu.
Kad znanje ostane bez odgoja
Jedan takav "naučnik" – profesor, doktor, "psiholog" (sve po spisku titula, sve osim čovjek) – pod imenom i prezimenom Dženan Skelić (očito po ugledu na Radovana Karadžića – "psihijatara" iz Crne Gore i Jovana Raškovića – "psihijatara" iz Hrvatske) - odlučio je pokazati svijetu kako izgleda akademska kultura kad izgubi dušu, a zadrži tastaturu.
Na društvenim mrežama, gdje je svako i profesor i prorok, on se sručio na reisul-ulemu dr. Huseina ef. Kavazovića riječima koje ne bi stale ni u kafansku prepirku između dva pijana šofera.
I to – paradoksalno – s profila na kojem piše "psiholog". Možda da nam demonstrira kako izgleda kad psiholog javno doživi ono što bi inače trebao liječiti. Mogli bismo reći: slučaj za knjigu, da nije slučaj za žaljenje.
Kad se frustracija obuče u naučni mantil
Zanimljivo je: kad neko izgubi mjeru, on uvijek misli da je postao mjera.
Tako i naš "bosanski psiholog" – ne umije razlikovati kritiku od kletve, slobodu od prostaštva, hrabrost od halucinacije.
On misli da govori u ime naroda, a zapravo govori u ime svog ega, koji se, očito, dugo gušio u tišini učionice bez aplauza. Jer kad čovjek više ne zna kako da dobije pažnju, on se sjeti da može – uvrijediti. Brže djeluje od svake reklame.
Kad nestane stida, nastane predstava
Nije problem što on ne voli reisul-ulemu (dr. Huseina ef. Kavazovića). To je njegovo pravo. Problem je što on ne voli ni čast, ni red, ni mjeru, ni pristojnost.
Kad čovjek izgubi osjećaj časnog, on više ne zna ni gdje počinje granica, ni gdje završava on sâm. Pa, stoga, govori kako bi bio primijećen, makar kao sablazan.
On misli da "ruši sistem", a zapravo ruši ogledalo u kojem se vidi njegova vlastita praznina. Nema on problem s Reisom – on ima problem sa sobom. Reis mu je samo podsjetnik da postoje ljudi koji znaju gdje im je mjesto, a on već odavno ne zna svoje.
Kad poniznost postane luksuz
Možda je najtužnije što takvi ljudi ne shvataju da vrijeđanjem ne ponižavaju onoga koga napadaju, nego sebe sâmog. Jer uvreda je kao kamen bačen u bunar – odjekne samo u praznini. A praznina, nažalost, postaje omiljeno stanište nekih "akademskih veličina" našeg doba.
Možda bi, da je pročitao makar jednu stranicu iz Mevlana Rumija, shvatio da riječ ima dušu. Možda bi, da je pogledao samo jedan hadis o jeziku, znao da svaka riječ nosi i sevap i grijeh. Ali on je izabrao status umjesto stava. I to je, nažalost, epidemija našeg vremena.
Zato, neka nas ovaj slučaj ne sablazni, nego pouči. Jer svaka mržnja otkriva koliko ljubavi nedostaje. Svaki bijes pokazuje koliko je duša prazna. A svaki napad na dostojanstvo Reisu-l-uleme pokazuje koliko su važni čast, red, znanje i duhovna vertikala u vremenu kad je sve relativizirano. Zato mi, umjesto galame, imamo odgovor: dostojanstvo. Jer dostojanstvo ne galami, ono stoji. Kao minaret koji ne odgovara na kamenje i u ratu granate, nego samo nastavi pozivati
Profesor je, dakle, održao lekciju – ali ne studentima, nego nama svima:
kako izgleda kad čovjek izgubi dušu, a zadrži diplomu.
A mi mu, iz daljine, možemo samo tiho doviknuti: - Profesore Skelić, vratite se sebi. Vratite se Frojdovoj psihoanalizi. Možda tu nađete lijek za svoje traume. Jer nije sramota imati problem – sramota je ne znati gdje ga liječiti.
(Iz higijenskih razloga za dušu ne možemo vam predočiti sramni tekst na Facebooku o reisu-l-ulemi dotičnog prof. dr. profesora "psihologa" Dženana Skelića).
