Sutra u Bosnu i Hercegovinu dolazi Jim O’Brien, pomoćnik američkog državnog sekretara za evropske i evroazijske poslove. Njegova prethodnica na ovoj poziciji Karen Donfried bila je u našoj zemlji u aprilu 2022. godine. U svojstvu savjetnika člana Predsjedništva BiH prisustvovao sam tom sastanku.
Činilo mi se da Donfriedova niti zna, niti želi da zna mnogo o našoj zemlji. Osim dojma koji sam stekao na sastanku, navedenoj tvrdnji bi moglo ići u prilog to što se ona tokom svog mandata (od septembra 2021. do marta 2023.) nije oglašava o stanju u BiH. Ništa od toga ne čudi, jer Donfriedova tokom svoje karijere nije bila ni na koji način vezana za BiH, a već odavno je u State Departmernu bavljenje našom zemljom spušteno na niže nivoe (zamjenik pomoćnika državnog sekretara).
S O’Brienom je došlo do promjene. U proteklih nekoliko sedmica, on se više puta oglasio o stanju u našoj zemlji nego Donfriedova u svojih godinu i po mandata. Može se čak zaključiti da je O’Brien posve zasjenio specijalnog izaslanika za Zapadni Balkan Gabriela Escobara, koji je ranije, uz Dereka Cholleta, prvog Blinkenovog savjetnika, bio vodeća ličnost u ovoj administraciji, kada su u pitanju naša zemlja i region.
Da li O’Brienov intenzivniji angažman znači ujedno i novi kurs američke politike u regionu i BiH?
Strategija Cholleta i Escobara
Ključni čin američke politike u BiH, tokom Escobarovog mandata, bila je suspenzija Ustava Federacije, kako bi se formirala nova vlast, koju predvode Trojka i HDZ. Uoči tog poteza, Amerikanci su ponavljali kako je potrebno „deblokirati Federaciju“, što je u formalnom smislu značilo – imenovati novu Vladu, a u suštinskom – unaprijediti odnose između Bošnjaka i Hrvata.
Funkcionalnost „bošnjačko-hrvatske federacije“, u očima Amerikanaca, oduvijek je bilo ugaoni kamen Dejtonskog sporazuma i stabilnosti u Bosni i Hercegovini. Spomenuti Chollet je u svojoj knjizi „The Road to the Dayton Accords“ napisao da je sukob Bošnjaka i Hrvata, tokom rata, „pothranjivao srpsku agresiju“.
„S obzirom da su njihovi suparnici bili međusobno zavađeni, bosanski Srbi su imali malo motiva da pregovaraju“, zaključuje Chollet. Dodaje i da je u Clintonovoj administraciji preovladalo uvjerenje da je „muslimansko-hrvatski savez jedina šansa za Muslimane u Bosni da razviju resurse pomoću kojih će parirati srpskoj sili“.
Blinkenov savjetnik u svojoj studiji podsjeća na riječi šefa Clintonove diplomate Warrena Christophera da Bošnjaci i Hrvati moraju udružiti snage protiv Srba. Veli da je slično poručio i sam Clinton njemačkom kancelaru Helmutu Kohlu.
Kada su Chollet i Escobar, tokom 2021. godine, preuzeli mandat u State Departmentu, mogli su vidjeti da je stanje u BiH zapušteno neradom Trumpove administracije i EU. U Federaciji je buktao politički sukob između SDA i HDZ-a, što je u njihovim očima ohrabrivalo Dodikov secesionizam. Imali su razloga strahovati da bi turbulencije, koje je proizveo rat u Ukrajini, mogle čak dovesti do ratnog sukoba u BiH, te kolapsa Dejtona, što bi bilo pogubno za američki ugled.
Više nemam nikakve dileme da su Chollet i Escobar, kao i drugi koji su ujesen i zimu 2021. učestvovali u diskusiji u State Departmentu (Matthew Palmer i vjerovatno Karen Donfried) donijeli su odluku da je potrebno voditi se ratnim urnekom, što znači da je prvi korak za rješenje problema u BiH – zaustavljanje bošnjačko-hrvatskog sukoba.
Krajem 2021. i početkom 2022. godine, kada Amerikanci već znaju šta će se desiti u Ukrajini, Palmer nastoji zaustaviti bošnjačko-hrvatski politički sukob kroz pregovore u Neumu. Nakon što nisu uspjeli milom, Amerikanci pribjegavaju sili i pomoću OHR-a intervenišu u ustavni sistem. Najprije, u oktobru ’22, kako bi udovoljili Hrvatima i uklonili razloge za njihov strah da će biti potpuno eliminisani iz vlasti u Federaciji; a zatim u aprilu ’23, i kako bi skinuli s vlasti SDA, koju su, nesumnjivo, odredili kao krivca za propast pregovora u Neumu.
Da li je SDA bila glavni krivac za propast pregovora u Neumu više nije ni važno. Bidenova administracija je stekla takav dojam, te se – „s one strane dobra i zla“ – beskompromisno obračunala sa najvećom bošnjačkom strankom, uvodeći sankcije njenim zvaničnicima i ohrabrujući njihov krivični progon (Novalić, Mehmedagić, Cikotić, Skaka).
Rezultat svega bila je uspostava nove vladajuće koalicije u Federaciji (Trojka-HDZ). Kroz navedenu akciju Bidenove administracije došlo je do primirja, ali ne i do bošnjačko-hrvatskog saveza protiv Dodika.
Šef HDZ-a Dragan Čović ne samo što se nije udružio sa Trojkom protiv Dodika, već se naprotiv udružuje s Dodikom protiv Trojke, o čemu svjedoči njegovo ponašanje na nedavnim pregovorima u Bakincima.
Da agilna američka politika nije bila efikasna, ili bar – dovoljno efikasna, potvrdio je i sam američki državni sekretar Antony Blinken. On je, prije koji mjesec, na pres-konferenciji sa šeficom njemačke diplomatije, govoreći o sigurnosnoj situaciji u Evropi, kazao da Milorad Dodik izlaže BiH velikom riziku.
„Razgovarali smo o tome kako EU može održati pritisak na aktere koji BiH izlažu velikom riziku, posebno kada je riječ o Dodiku“, kazao je Blinken.
Kako da EU vrši pritisak na Dodika, ako Hrvatska, kao članica EU, koja je najviše zainteresovana za stanje, u Bosni i Hercegovini ne vrši nikakav pritisak na lidera Republike Srpske?
Kako da Hrvatska podržava pritisak na Dodika, ako se HDZ ne slaže s time?
