Ne volim čuti da je neko bolestan.
Bilo da je riječ o rodbini, prijateljima, komšijama, znanim i neznanim
građanima, pa i političarima.
Nije mi drago.
Nakon „ekskluzive“ o iznenadnoj izolaciji Milorada Dodika zbog kontakta
sa osobom pozitivnom na koronavirus uz utješnu informaciju da je testiran i
nije zaražen, mediji donose novu „ekskluzivu“ kako je Dodik, zbog obostrane
upale pluća, smješten u Klinički centar
u Banja Luci.
Nije mi bilo drago ovo čuti.
Jutros, pak, iz Kliničkog centra informacija da je Dodik u bolničkom krevetu
jer ga boli želudac i muka mu je.
E pa, u tri dana toliko različitih informacija o zdravstvenom stanju predsjedavajućeg
Predsjedništva Bosne i Hercegovine, zaista je mnogo i stvara opravdanu
nedoumicu krije li se neka „posebna bolest“, iza svih ovih naprasnih oboljenja Milorada
Dodika.
Kako, nakon svega, povjerovati u
vijest da je Milorad Dodik zaista bolestan? Je li ga „obostrana upala pluća“
natjerala u bolničku postelju, ili ga je
„mučnina u želudcu“, možda samo sklonila u bolnicu da pod budnim okom ljekara
lakše preživi skandal izazvan ukradenom ikonom, koju je prošle sedmice darovao
ruskom ministru vanjskih poslova Sergeju Lavrovu?!
Šta god da je u pitanju, nije dobro ni za Dodika, niti za entitet u ime
koga je darivao ikonu, niti za državu čiji je, sviđalo se to nama ili ne,
trenutno predsjednik.
I nije mi drago.
Nije mi drago iz prostog razloga što Miloradu Dodiku, članu
Predsjedništva BiH, teško da se išta više može vjerovati, pa i to da li je, ili
nije bolestan.
