Jal' „bijeli hljeb“ jal' „profesionalni poslanik“ isto nam dođe

Piše: Almasa Hadžić

Zna li iko šta je zajedničko takozvanom „bijelom hljebu“ i profesionalizaciji poslaničkih mandata u parlamentima? Zna svako: nerad.

Oni na „bijelom hljebu“ primaju platu, i nikako ne dolaze na posao, a oni što su profesionalizirali mandate, isto tako, primaju plate i, u vrh glave, kad bi se sabralo, efektivno rade od dva do sedam dana u mjesecu. Ni sahata više.

Uz plate, uredno primaju tople obroke, naknade za putne troškove, a kad su u pitanju državni ili entitetski parlamentarci, primaju i naknade za odvojeni život, ili pak naknadu za stan u kome se, dok borave u Sarajevu, baškare skupa sa svojim „milim i dragim“.

Dane mimo onih u kojima, bajagi rade, provode u miru i spokoju državnog bonluka, hodajući po plaćenim ručkovima, partijskim trač sobetima, putuju na nepotrebne seminare i sastanke, dijele pamet po elektronskim i printanim medijima, usput praveći infrastrukturu za neke naredne izbore, kako bi im radna knjižica i dalje nastavila boraviti u dobro čuvanim kasama nekog od parlamenata.

I, da, da ne zaboravimo. Dobar dio tih parlamentarnih profesionalaca, dodatno su članovi raznih komisija i foruma zašto su i dodatno plaćeni.

Usput, neki su svojim zvanjima, brzopotezno priskrbili i doktorske titule pa ih se, u pauzama svog nerada, može sresti na raznim, uglavnom, „šlj univerzitetima“ širom BiH, gdje studente, za dobre pare, uče kakvi u životu ne trebaju biti.

Zna li iko u državi koliko je profesionalnih parlamentaraca, pred ulazak u parlamentarne klupe, vlasništvo nad svojim višemiliona vrijednim privatlukom, prepisalo na sinove, supruge, majke, svastike, samo da bi u četiri godine profesionalnog mandata od države „gulili“ penziono i zdravstveno osiguranje. Znaju mnogi.

A najbolje znaju političke partije koje su takve delegirale na izbornim listama, ali o tome šute jer su, u principu, na istoj skali moralnih vrijednosti.

Pažljive računovođe izračunale su da su u godinama iza nas, „profesionalci“ koji su se u parlamente uvukli sa kompezacijskih listi, ili, kako bi to narod rekao „odzada“ jer ih na izborima niko nije htjeo, državu su koštali nekoliko miliona maraka.

Mnogi od njih penziju dočekuju čučeći na kompezacijskom mandatu, a da ni država, ni grad ni selo iz kojeg dolaze od njihovog angažmana nikakve fajde vidjeli nisu.

Izuzmemo li profesionalni status skupštinskih rukovodstava, naravno, ni sve poslanike koji su profesionalizirali svoje mandate, ne treba trpati u isti neradnički koš. Ima onih koji na kvalitetan način pravdaju svoj profesionalni status.

No i za one koji pošteno zarade i one koji džab-džabten primaju ogromne novce za svoj parlamentarni „profesionalizam“ mjerilo nije ono šta su pričali po TV debatama, predlagali i dovikivali se sa skupštinskih govornica, već ono šta su u konačnici uradili.

Sudeći po onom kako nam je, u proteklih dva desetljeća, uradili su i još uvijek rade malo šta, ili ništa.

Naravno, za sebe, pojedinačno, uradili su mnogo.