Isti oni koji su ubijali na Ovčari ubijali su i u Srebrenici

Piše: Almasa Hadžić

Kada smo tih dana gledali krvožedne pse u liku razularenih, pijanih srpskih rezervista i vojnika JNA kako u spaljenom Vukovaru ubijaju starce, žene, djecu, koji su još uvijek vjerovali da će ih, to što nisu nikome ništa skrivili, zaobići ubice iz susjedstva, vjerovali smo da je to „tamo negdje daleko“ i da se tako nešto, nama u Bosni i Hercegovini ne može dogoditi.

Slušali smo vapaje dr. Vesne Bosanac kako panično moli za pomoć, pred nadolazećim zločinom srpskih paravojnih jedinica i regularne JNA, ali oni su ostali samo vapaji koje mnogi nisu čuli, ili nisu htjeli čuti.

Govoreći o drami Vukovara, dr. Sadika Biluš prije tri godine u razgovoru za RTL.hr ispričala je detalje agonije vukovarske bolnice, iz koje je odvedeno 264 ranjenika koji su kasnije ubijeni na Ovčari.

Prisjetila se svog boravka u srpskom zatvoru, a posebno susreta sa zločincem Veselinom Šljivančaninom u trenucima neposredno prije zarobljavanja.

„Šljivančanina su okružile neke žene, plakale su i vjerojatno ga molile da pusti njihove muževe. Pitala sam: „Tko me treba“ a onda je on došao do mene.

„Ideš samnom“ rekao mi je, pa sam mu odgovorila da ne idem nikud i da sam doktorica koja s ranjenicima treba za Zagreb.

„Je li tebi jasno doktorice, u kojoj ste vi situaciji“ pitao me je.

Rekla sam mu da ne znam, a onda mi je rekao kako sam zarobljenik legalne JNA. Pozvala sam se na Ženevsku konvenciju, a on mi je samo odgovorio: „Doktorice ne budete li pametni do navečer, ode glava“, prisjetila se dr. Biluš.

O ubistvima u Vukovaru, strijeljanju ranjenika na Ovčari, sve je, uglavnom poznato.

Među mnogim ubijenim, tada se našao i Rašid Jakupović, porijeklom iz Bileće koji je u Vukovaru živio prethodnih 30 godina.

Ležao je u vukovarskoj bolnici gdje se liječio od posljedica infarkta, a upadom JNA zločinaca, sa ostala 264 pacijenta odveden na Ovčaru i tamo strijeljan.

„Ubijena je i Rašidova supruga Viktorija i sin im Esad koji je bio peta godina medicine. Dugo nakon rata, gledajući snimke razrušenog Vukovara i mrtva tijela koja su ležala po ulicama neki od rođaka su prepoznali Esadovo tijelo“, ispričala nam je svojevremeno rođaka Jakupovića koja je živjela u Tuzli.

Mnoge vukovarske majke, supruge, sestre i danas tragaju za posmrtnim ostacima svojih sinova, muževa, braće.

Također, danas, mnogi srpski „heroji“ sa Vukovara svih ovih godina uživaju u slobodi u Srbiji kao najvećem utočištu ratnih zločinaca u modernoj Evropi.

Sjećamo ih se kako su, nakon ubistva Vukovara, s punim kamionima opljačkanih hrvatskih dobara, stizali u svoja sela gdje su preko noći postajali „uvaženi građani i junaci“.

Mahom su se tada locirali uz drinsku granicu, hodali bi Zvornikom i Malim Zvornikom, gdje bi ih s posebnim uvažavanjem primali tadašnji prvaci SDS-a.

Ni tada, kao i nekoliko mjeseci ranije dok su gledali direktan prenos zločina u Vukovaru, Bošnjaci u takvima teško da su prepoznavali buduće katile svojih porodica, silovatelje, pljačkaše.

Pamtimo da je već u aprilu 1992. godine Veselin Šljivančanin pod čijom je komandom ubijan Vukovar, stigao u Zvornik. Nakon pada Kula Grada, posljednjeg uporišta branilaca Zvornika, ovaj zlikovac svoj „vojnički uspjeh“ ovjekovječio je fotografijom na Kula Gradu.

Sve silne ubice iz Vukovara, bilo da su iz Srbije ili iz djela BiH kojeg je držala tadašnja vojska RS, početkom agresije na BiH bili su akteri zločina nad Bošnjacima Podrinja, Semberije, Krajine, Hercegovine... sve do 1995. godine kada su počinili genocid u Srebrenici.

„Ja sam srpski vojnik, srpski veteran, ja nisam p...da, ja nisam Branković već Obilić...“ govorio je na suđenju u Beogradu zločinac Slobodan Medić Boca, ratni komandant zloglasnih Škorpiona, kome se tada sudilo za ubistvo Srebreničana u Trnovu.

S ponosom je Medić tada obavjestio Sudsko vijeće da je „ratnik sa Vukovara“ i da je njegova jedinica bila „jedinica za posebne namjene Vojske Jugoslavije“.

Tačan broj ubijenih civila u Vukovaru nikad se neće saznati. Mnogi ubijeni nikad nisu identificirani. Prema podacima Ministarstva odbrane Hrvatske iz 2006. godine ubijeno je 1.131 civil, kao i 879 branilaca Vukovara.

I zločini u Vukovaru i oni u BiH, kao i genocid u Srebrenici, počinjeni su pod komandom ideologa stvaranja „velike Srbije“, čija je ideologija, danas nakon 30 godina, jednako živa kao i onda kada se ubijalo na Ovčari i u Srebrenici.

Ko to ne shvata, ne treba mu ni objašnjavati.